POLAZAK U ŠKOLU: SAMOSTALNO I ODGOVORNO DIJETE
Kako se dijete razvija i stječe sve više iskustava izvan sigurnosti roditeljskog doma, nužno je naučiti ga prepoznavati potencijalno opasne situacije kako bi se moglo samo zaštititi. Ono treba usvojiti pravila i ponašanja koja će mu pomoći u snalaženju u raznim situacijama.
Polazak u školu je prijelomni događaj u njegovom životu koji ga izravno povezuje s „velikim“ svijetom. Pred roditelje se postavlja niz pitanja: Znam li što i koliko može moje dijete? S kojim problemima ili opasnostima se može susresti? Kako ga poučiti samostalnom odlučivanju i postupanju te preuzimanju odgovornosti za sebe i druge?
Za polazak u školu, osim intelektualne zrelosti (koju mnogi smatraju najvažnijom za uspješno školovanje) važna je i odgovarajuća razina djetetove emocionalne i socijalne zrelosti. Emocionalna zrelost znači da dijete reagira primjereno u određenoj situaciji kao i većina djece njegove dobi (u ovom slučaju u 6. i 7. godini života). Dijete počinje pravilno tumačiti svoje i tuđe ponašanje što omogućuje i njegovu kontrolu. Usvojilo je i dalje usvaja vještine vezane uz prepoznavanje i izražavanje vlastitih emocija na prihvatljiv način (osobito ljutnje), ustrajnost u suočavanju s preprekama, nošenje s uspjehom i prihvaćanje neuspjeha, razumijevanje emocija drugih, izbjegavanje sukoba, samokontrolu (osobito kontrolu agresivnih oblika ponašanja i načina izražavanja radoznalosti u nepoznatim situacijama) i dr. Djetetovo ponašanje, emocionalno doživljavanje i izražavanje, mijenjaju se pod utjecajem odnosa s roditeljima, vršnjacima i ostalim osobama s kojima dolazi u kontakt. To znači da ono na osnovi reakcija drugih na njegova ponašanja i emocionalna izražavanja uči koje su reakcije primjerene za pojedinu situaciju. Na taj način uči kontrolirati vlastito ponašanje i prilagođavati ga situaciji.
Socijalna zrelost se nadovezuje na emocionalnu, a odnosi se na prilagođavanje na društvene obveze i njihovo ispunjavanje. To znači da dijete ima usvojene i razvijene osnovne vještine i ponašanja koji su potrebni za odgovorno i uspješno snalaženje u aktivnostima i obvezama u obitelji, odgojnoj skupini, razrednom odjelu, sportskom klubu, susjedstvu i dr. Npr. ono se u vrtiću potiče na kulturno ophođenje, suradnju, dogovaranje, izražavanje vlastitih i uvažavanje tuđih potreba i želja, pomaganje, dijeljenje, pridržavanje pravila. Odrasli mu za učenje trebaju osigurati primjerene stvarne (roditelji, vršnjaci) ili posredne modele (iz priča, filmova i sl.), pomoći mu da bolje razumije druge, poučavati ga kako postupiti u konkretnoj situaciji, kako se zauzeti za sebe i kako rješavati međusobna neslaganja na primjeren način.
Roditelji trebaju razgovarati s djetetom o situacijama koje ga očekuju i dati mu jasne i konkretne upute (pravila i granice) polazeći od onoga što dijete već zna i može. No, nije dovoljno samo pričati o tome kako se treba ponašati već treba osigurati situacije u kojima ih ono može usvajati, a svaki napredak treba pohvaliti. Npr. roditelji svojim ponašanjem pružaju djetetu model kako se treba ponašati u prometu. Ono treba dobiti jednostavne upute kako se ponašati te upoznati moguće opasnosti. Dijete svakako treba usvojiti da ulica nije mjesto za igru. Roditelji trebaju često podsjećati dijete na opasnosti jer je njegova pažnja kratkotrajna, nije svjesno opasnosti (npr. podcjenjuje snagu i brzinu vozila), naivno je i često se ponaša nepredvidljivo. Osim toga, važno je s djetetom i „uvježbati“ siguran put do škole (u konkretnoj situaciji može se djetetu ukazati na moguće problemske situacije, npr. bicikliste na pločniku, neobilježen prijelaz preko ceste, susret sa psom, susret sa starijom djecom ili nepoznatim odraslima i dr.). Znanje stečeno osobnim djelovanjem u konkretnoj situaciji je trajno znanje. Ponekad će roditelji morati preusmjeriti ili zaustaviti dijete ukoliko će se ono ponašati ugrožavajuće odnosno opasno po sebe i druge. Tako će se dijete razviti u samostalnu, samopouzdanu i uspješnu osobu.
Neki roditeljski postupci nisu primjereni za dijete, osobito za osamostaljivanje u skrbi o sebi, zauzimanje za sebe, prepoznavanje opasnosti za život i zdravlje:
- pretjerano zaštićivanje i ograničavanje (dijete „pod staklenim zvonom“ je nesigurno i uskraćeno za mogućnosti usvajanja potrebnih znanja i vještina),
- plašenje ili zabranjivanje (dijete neće naučiti kako prepoznati moguće opasne situacije, kako ih izbjegavati, odnosno kako brinuti o vlastitoj sigurnosti),
- postavljanje zahtjeva iznad djetetovih mogućnosti (djetetov samostalni pokušaj ili uradak treba pohvaliti, a ne izraziti nezadovoljstvo – dijete tek počinje usvajati nova znanja i vještine i za „višu razinu rezultata“ mu treba i više vremena i uvježbavanja),
- „odrađivanje“ umjesto djeteta (djetetu se onemogućuje razvoj samopouzdanja i doživljaj uspjeha pa gubi interes za tu aktivnost – može očekivati da se i ostalo čini umjesto njega),
- neusklađenost stavova i ponašanja roditelja prema djetetovim obvezama (treba izbjeći dvostruka mjerila, neizvršavanje obveza, rušenje autoriteta jednog roditelja pred djetetom; dijete se nije rodilo lijeno, nezainteresirano, sebično i neodgovorno nego se radi o nedostatnim, neprimjerenim ili neusklađenim roditeljskim postupcima).
Roditelji trebaju pokazati djetetu da ga vole i brinu o njemu. Svakodnevnim „bavljenjem“ (odgajanjem) razvijaju djetetovo samopouzdanje – uvjerenje da je sposobno razmišljati, učiti, birati, odlučivati i uspješno svladavati nove zadaće, situacije i izazove.
Nedostatak samopouzdanja čini dijete nesigurnim, preplašenim i pogodnim da se njime manipulira i da ga se iskorištava.
Samopouzdano dijete prihvaća odgovornost (i bolje skrbi o samozaštiti), zna se kontrolirati, spremno je na suradnju (i lako sklapa prijateljstva), radoznalo je (voli nove aktivnosti), kreativno i uporno (ne odustaje na preprekama), prihvaća neuspjeh (može se nositi s posljedicama svog ponašanja) i ostvaruje uspjeh primjeren svojim znanjima i sposobnostima.
Nataša Rađenović, psihologinja