RAZVOJ DRUŠTVENOSTI DJETETA
Dijete od rođenja ima potrebu za odnosom s drugim čovjekom. Najprije je to odnos s odraslom osobom (roditeljem, skrbnikom) koja brine o njemu te se tako razvija čvrsta emocionalna veza, osjećaj povezanosti i privrženosti. Ovaj odnos je za dijete jako važan i temelj je cjelokupnog emocionalno – socijalnog razvoja.
Dijete postupno počinje iskazivati interes za okolinu i druge ljude tako da oko prve godine pokazuje sigurnost i hrabrost u istraživanju okoline u blizini skrbnika. Dolaskom u jaslice treba savladati složenu situaciju u kojoj nema njemu bliske osobe pa se javlja osjećaj straha i tjeskobe. Potrebno je razviti emocionalno – socijalnu vezu s novom, do tada nepoznatom osobom – odgojiteljicom. Stoga je u tom osjetljivom trenutku za dijete važan odnos povjerenja roditelja i odgojitelja i njihova dobra suradnja.
U vrtiću veliku pažnju posvećujemo razvoju socijalne kompetencije djeteta, a to je sposobnost započinjanja i održavanja zadovoljavajućih odnosa s vršnjacima i odraslima. Da bi se dijete moglo dobro snalaziti i osjećati u društvu svojih vršnjaka, ali i u odnosima s odraslima, potrebno je:
● da razvije osjećaj pripadnosti obitelji i zajednici;
● da zna i razumije društvena pravila te da ih poštuje;
● da razumije i kontrolira svoje osjećaje, da prepoznaje posljedice vlastitog ponašanja na druge, da može prepoznati tuđe emocije;
● da zna surađivati s drugom djecom, da razumije i uvažava poželjna ponašanja;
● da razvije suosjećanje: prepoznaje, uvažava i uživljava se u emocionalna stanja drugih, izražava suosjećanje (tješi, brine, dijeli, pomaže…).
To su sastavnice emocionalno – socijalnog razvoja kojega u vrtiću svakodnevno potičemo:
● u igrama pretvaranja u kutiću obitelji, liječnika, frizera, trgovine, majstora … u koje dijete unosi svoja iskustva iz života i vježba socijalna umijeća;
● u konstruktivnim igrama u kutiću građenja, u igri pedagoški neoblikovanim materijalom, u istraživački aktivnostima u kojima se treba dogovarati i surađivati;
● u igrama s pravilima (loto, memori, karte, Mlin, Čovječe, ne ljuti se …)
● u tjelesnom vježbanju i igrama za razvoj motorike;
● u glazbenim i govornim igrama;
● u čitanju slikovnica te igri scenskim lutkama.
Dijete uči o odnosima među ljudima oponašajući odrasle iz svoje okoline pa je njegovo ponašanje često odraz obiteljskog života. Ukoliko često svjedoči sukobima ili neprijateljskom odnosu u obitelji ili prema drugim ljudima, i ono će se slično ponašati u odnosu s vršnjacima ili odraslima. Stoga je važan topao i podržavajući odnos roditelja prema djetetu, uz vodstvo i određivanje granica prihvatljivog ponašanja te optimističan i prijateljski stav i odnos prema drugim ljudima i okolini.
Kako je emocionalno – socijalni razvoj vrlo važan za cjelokupni razvoj osobnosti, poteškoće na ovom području (povlačenje u sebe, odbijanje igre ili komunikacije s djecom, stalni sukobi ili nepoštivanje autoriteta odraslih …) treba shvatiti vrlo ozbiljno, a njihovo zanemarivanje produbljuje problem djeteta. Ako roditelj primijeti ili mu odgojitelj ukaže na takve poteškoće, potrebno je razgovarati s odgojiteljicom te uskladiti i dogovoriti odgojne postupke.
Važno je s djetetom provoditi puno vremena u zajedničkim aktivnostima (igri, razgovoru, posjetu obitelji ili nekom događaju …), podržavati ga i ohrabrivati te mu odrediti granice ponašanja koje ne smije prijeći. Ako nakon određenog vremena i provođenja dogovorenih postupaka ne dolazi do promjena u ponašanju, potrebno je o tome razgovarati sa psihologom ili pedagogom u vrtiću.
Sanja Runjić, pedagoginja
