Selektivni mutizam je anksiozni poremećaj koji se najčešće javlja u djetinjstvu, obično između treće i pete godine. Njegova glavna karakteristika je odsutnost govora u određenim socijalnim situacijama, iako dijete uredno govori u drugim okruženjima poput doma. Dakle, nije da dijete „ne želi“ govoriti – ono ne može govoriti zbog intenzivnog straha i anksioznosti. Poremećaj nije uzrokovan intelektualnim teškoćama niti nezrelim komunikacijskim obrascima.

Iako djeca sa selektivnim mutizmom često djeluju tiho, povučeno i sramežljivo, važno je naglasiti da sramežljivost sama po sebi nije isto što i selektivni mutizam. Kod selektivnog mutizma postoji specifičan i dosljedan obrazac: dijete u nekim situacijama uvijek govori, a u drugima nikada – najčešće u vrtiću, školi ili u kontaktu s manje poznatim osobama.

 

Kada posumnjati na selektivni mutizam?

Roditelji i odgojitelji često primijete da dijete „ne progovara“ u vrtiću, ali pretpostave da je u pitanju faza prilagodbe. Na selektivni mutizam se može posumnjati kada situacija traje duže od mjesec dana, pri čemu nije riječ o djetetovom prvom mjesecu boravka u vrtiću. Važno je da je odsutnost govora stalno prisutna, odnosno da dijete nikada ne govori odgojiteljima ili u prisutnosti određene skupine djece.

Djeca sa selektivnim mutizmom često pokazuju i druge znakove anksioznosti: izbjegavanje kontakta očima, ukočenost, tihu igru, strah od novih osoba, ali i strah od pogreške. Mnoga se boje glasne okoline, autoritativnih odraslih ili novih aktivnosti – sve to može dodatno pojačati njihov osjećaj nesigurnosti.

 

Procjena selektivnog mutizma

Procjena uključuje ispunjavanje upitnika od strane roditelja i odgojitelja, zatim se provodi razgovor s roditeljima bez djeteta, a potom procjena djeteta. Djeca sa selektivnim mutizmom najčešće imaju prosječne ili iznadprosječne kognitivne sposobnosti, što pomaže razlikovanju poremećaja od drugih razvojnih teškoća. Budući da procjena nije strogo standardizirana, roditeljima se objašnjava kako se provodi, a nakon toga slijede konzultacije s odgojiteljima i stručnim timom vrtića ili škole.

 

Pristup poremećaju

Terapijski pristup poremećaju temelji se na postupnom jačanju djetetove sigurnosti i smanjivanju pritiska. Koristi se model rada koji prolazi kroz 5 faza komunikacijskog razvoja:

1. Pretkomunikacijska faza

Dijete ne govori i ne uključuje se u govorne aktivnosti. Cilj je samo da bude prisutno i sudjeluje u neverbalnim aktivnostima – igranju, crtanju, gestama. Roditelj i odgojitelj trebaju biti opušteni, bez naglašavanja govora.

2. Komunikacija s bliskom osobom uz prisutnost treće osobe

Dijete govori roditelju ili bliskoj osobi, ali u prisutnosti nove osobe, npr. odgojitelja. Cilj je da koristi svoj glas u prisutnosti treće osobe.

3. Neverbalna komunikacija

Dijete komunicira s drugima neverbalno, bez glasa – kimanjem, pokazivanjem, gestama, šaptanjem roditelju koji “prenosi poruke”. Ovo je važna faza jer gradi sigurnost.

4. Indirektna komunikacija

Dijete odgovara na pitanja treće osobe uz pomoć razglasa koji mijenja glas ili drugih tehnika čime se smanjuje pritisak.

5. Direktna komunikacija

Dijete koristi svoj glas u interakciji s novom osobom, u prirodnom govornom okruženju. Prvo koristi kratke riječi (“da”, “ne”), a zatim postupno dolazi do rečenice te na kraju do razgovora.

 

Uloga roditelja i okoline

Najvažniji dio podrške je smanjivanje pritiska. Dijete se ne smije tjerati da govori, niti ga treba pretjerano isticati pred drugima. Postavljaju mu se pitanja zatvorenog tipa gdje se djetetu nudi dva izbora, kao npr. „da“ ili „ne“, „Voliš li više nogomet ili košarku?“ Treba mu dati do 5 sekundi da odgovori, ali bez ponavljanja pitanja ili stvaranja pritiska. Ne treba postavljati puno pitanja te inzistirati na pozdravljanju ili kontaktu očima dok dijete nije spremno. Svaki napredak treba pohvaliti mirno, tiho i nenametljivo, bez velike ekspresije jer previše pažnje može povećati anksioznost. Djeca sa selektivnim mutizmom najbolje napreduju kada se novi izazovi uvode postupno, a odrasli ostaju smireni, dosljedni i strpljivi. Odrasli u djetetovoj okolini moraju biti podrška, a ne izvor pritiska. Ovi postupci se mogu primijeniti i kod sramežljive djece.

Važno je stvoriti sigurno i podržavajuće okruženje u kojem dijete može krenuti razvijati komunikaciju – prvo neverbalnu, a kasnije i verbalnu. U tome je ključna suradnja svih uključenih – roditelja, odgojitelja i stručnjaka. Dosljednost pravila i očekivanja ključna je kako bi se smanjila anksioznost i potaknula sigurnost.

Selektivni mutizam u većini slučajeva prolazi s vremenom, iako neki kasnije zadržavaju obilježja introvertiranosti ili manju asertivnost. Zato je iznimno važna rana i pravilna podrška jer je ključ dugoročnog napretka i razvoja samopouzdanja.

 

 

 

 

 

 

 

Marija Marijić, fonetičarka rehabilitatorica