Obavijesti i savjeti roditeljima

Dijete od rođenja većinu vremena provodi u igri – ona za njega predstavlja način izražavanja emocija, misli i doživljaja, a ujedno je osnovna metoda učenja o sebi, drugima i okruženju. Kada se roditelj uključi u igru, poručuje da je zainteresiran za dijete, a iskustvo zajedničke igre jača bliskost i povjerenje. I za odrasle je važno da se „zaigraju“ te tako otkrivaju nove dimenzije života i bliskih odnosa u često stresnoj svakodnevnici.

Djetetu treba omogućiti igru različitim igračkama i igrama jer se tako potiče usvajanje novih spoznaja i vještina. Društvene igre kao što su npr. domino, mlin, Čovječe ne ljuti se!, Crni Petar, Uno, Memory, Lotto, kviz, Pogodi tko?, Slovo na slovo, Križić – kružić osim poučavajuće, imaju i zabavnu ulogu. Na zanimljiv način omogućavaju usvajanje različitih znanja i vještina koje dijete prenosi u svakodnevni život, a posebno su primjerene za razvoj socijalnih vještina.

KAKO DRUŠTVENE IGRE POTIČU DJETETOV RAZVOJ?

 

Motorički razvoj:

• brzina i preciznost pokreta ruke, šake i prstiju
• koordinacija pokreta oko – ruka

Ove sposobnosti osobito se razvijaju u sljedećim radnjama: bacanju kocke, pomicanju figurica/žetona, slaganju i okretanju kartica/sličica, miješanju i dijeljenju karata, ucrtavanju likova, bilježenju rezultata…

 

Spoznajni razvoj:

• učenje pravila igre; pamćenje pravila, vlastitih i poteza drugih igrača, strategija…
• razvoj pažnje (koncentracija, trajanje, usmjeravanje…)
• usvajanje specifičnih znanja (npr. prepoznavanje i imenovanje boja, geometrijskih likova, slova, životinja, vozila, prometnih znakova, zastava, država)
• usvajanje (pred)matematičkih vještina: grupiranje (npr. sparivanje – povezivanje s istovrsnom slikom u igrama Crni Petar ili Memory), usvajanje pojma količine odnosno broja (za koliko polja treba pomaknuti figuricu u igri Čovječe, ne ljuti se, zbrajanje bodova, bilježenje rezultata…), usvajanje prostornih odnosa (gore – dolje, lijevo – desno npr. u igri Križić – kružić)
• usvajanje (pred)čitalačkih vještina – prepoznavanje i čitanje pojedinih slova i brojki, čitanje naziva igre s kutije, eventualno čitanje kartica s uputama ili pitanjima
• razvoj mišljenja i rješavanje problema (npr. planiranje i predviđanje ishoda poteza u igri, donošenje odluka te povezivanje uzroka i posljedica…)
• traženje novih rješenja (kreativni doprinos – npr. nadograđivanje igre uvođenjem dodatnih pravila, dodavanjem novih figurica).

Razvoj govora i komunikacije:

• slušanje i razumijevanje uputa i pitanja
• bogaćenje rječnika (povezano s usvajanjem novih pojmova)
• vještine govorenja – pričanje, objašnjavanje, pregovaranje.

Emocionalni i socijalni razvoj:

• razvoj emocionalne kompetencije (prepoznavanje i imenovanje emocija, izražavanje emocija na primjeren način)
• razvoj samopouzdanja (stav o sebi i svojim sposobnostima – „ja mogu/znam…“ odnosno uvjerenje da smo sposobni razmišljati, učiti, svladavati izazove…)
• razvoj samoregulacije ponašanja (poštivanje pravila u igri – pratiti tijek igre, čekati na red, biti uporan i završiti započetu igru)
• razvoj socijalne kompetencije (rješavanje sukoba; ako igra nije usmjerena na natjecanje – suradnja: planiranje, dogovaranje, dijeljenje…).

U igri se izmjenjuju veseli trenuci (uspjeh, pobjeda) s neugodnima (poraz). U društvenim igrama pobjeda je uglavnom rezultat i truda i sreće što potiče dijete na razmišljanje, razvijanje strategije, ali i na prihvaćanje da su neke stvari izvan njegove kontrole (mogući su neočekivani obrati u igri). Dijete treba naučiti biti dobar gubitnik. Ono to neće prihvatiti odjednom, kao što nije ni pravilima igre ovladalo odmah. Za to će biti potrebno odigrati više partija karata, domina, Čovječe ne ljuti se… Lakše je nositi se s neuspjehom u „neobaveznom“ ozračju igre i zabave. Dijete prihvaća da je izgubilo i priznaje uspjeh trenutno boljem ili se raduje svojoj pobjedi. Pri tome su važni roditelji kao modeli primjerenog ponašanja.

 

Razvoj samostalnosti – radne navike:

• igrači zajedno pripremaju mjesto za postavljanje igre, vade i slažu igru iz kutije te ju po završetku aktivnosti pospremaju na mjesto.

Dijete koje nauči prihvaćati pravila u igri uspješnije će se nositi s različitim životnim situacijama i promjenama. Pri tome roditelji trebaju promatrati i osluškivati dijete te prilagođavati složenost (težinu) i trajanje igre njegovim trenutačnim mogućnostima i interesima. Uključenost roditelja u igru s djetetom ima važan utjecaj na njegovo formiranje kao osobe koja ima svoje potrebe i stavove, uvažava mišljenje drugih i neprestano se mijenja – igrajući se sazrijeva i razvija.

 

 

 

 

 

Nataša Rađenović, psihologinja