KAKO ODGAJATI DIJETE?
Roditeljstvo je jedna od najtežih čovjekovih uloga u životu te veliko umijeće o kojem većina roditelja nigdje ne uči. Pozitivna odgojna nastojanja i postupci roditelja razvijaju potencijale djeteta te utječu na razvoj zdrave i sretne osobe dok neke odgojne pogreške mogu ostaviti negativne posljedice na osobnost djeteta. U ovom tekstu izložiti ću neke univerzalne postavke odgoja temeljene na potrebama djeteta. Kako je to široko područje, slijedi prvi dio veće cjeline teksta o odgoju.
ŠTO DJETETU TREBA?
Djetetu je potrebna ljubav, prihvaćanje i njega
Roditeljska nježnost i briga temelj su sigurnosti i zdravog razvoja djeteta. Stoga je obveza roditelja omogućiti djetetu najbolje uvjete (u okviru svojih mogućnosti) za razvoj te brigu o psihičkom i fizičkom zdravlju. Iako je teško uskladiti poslovne i druge obveze, roditelju dijete mora biti na važnom mjestu u životu. Uvijek je dobro imati na umu da je vrijeme provedeno s djetetom dragocjeno te ga treba ispuniti ljubavlju i zajedničkim aktivnostima, igrama, razgovorom. Dijete odrasta, a trenuci koji nisu provedeni s njim više se ne mogu vratiti (prvi osmijeh, gugutanje, prve riječi, koraci, pitanja, nježnosti i priče pred spavanje…). Roditelj koji prihvaća svoju roditeljsku ulogu može uživati u djetetovom odrastanju, radovati se zajedničkom življenju te naći snagu za prevladavanje životnih teškoća.
Cilj odgoja je osamostaljivanje djeteta
Uloga roditelja je podupiranje procesa razvoja i osamostaljivanja djeteta. Već od najranije dobi treba poticati aktivnosti u kojima dijete isprobava svoje sposobnosti i istražuje svijet oko sebe. Treba ga hrabriti u pokušajima samostalne brige o sebi (kod jela, odijevanja, odlazaka na WC, odabira igre…). S porastom djetetove dobi proširuju se i granice samostalnosti. Potrebno je da roditelj djetetu daje male radne zadatke koje može samo napraviti (pospremanje igračaka, slaganje svoje odjeće, zalijevanje cvijeća i slično). Dijete tako spoznaje kakve su njegove sposobnosti, ali i ograničenja te je sigurnije u sebe i u odnosu s drugim ljudima. S više samopouzdanja pristupa raznim životnim situacijama i izazovima.
Djetetu je potrebna igra
Igra je osnovni oblik dječje aktivnosti, a igrajući se dijete razvija svoje sposobnosti, obogaćuje svoja iskustva, razvija prijateljstvo i uči se životu u zajednici. Stoga roditelji trebaju omogućiti djetetu spontanu i slobodnu igru, osigurati prostor za igru, odrediti vrijeme u granicama dnevnog rasporeda, ponuditi mu jednostavne igračke i materijale te društvo druge djece. Kada se djeca igraju, ne osjećaju potrebu za društvom odraslih koji im tada ne trebaju nametati svoje ideje. Poželjan je samo nenametljiv nadzor kako se igra ne bi pretvorila u izrugivanje, pretjerane sukobe i nasilje.
KADA RODITELJ GRIJEŠI?
Odbacivanje djeteta
Roditelj koji odbacuje dijete, osjeća prema njemu ravnodušnost ili nesklonost, djeluje na njega vrlo nepovoljno. Takvom odnosu uzrok mogu biti poslovne ili društvene obveze za koje roditelju treba puno vremena i energije pa mu dijete pritom smeta i ne može s njim uspostaviti kvalitetan emocionalni odnos. Često dijete ima sve materijalne pogodnosti, ali ne i roditeljsku ljubav. Ono je kod kuće samo, o njemu brinu strani ljudi ili rodbina, puno vremena provodi gledajući televizor ili u igri na računalu. Nije sigurno da ga roditelji vole pa nema samopoštovanja, ne veže se uz roditelje i postaje ravnodušno prema njima. Takvo dijete teško uspostavlja međuljudske odnose i emocionalne veze s drugim ljudima.
Pretjerana popustljivost
Odnos u kojem roditelji pretjeruju u iskazivanju ljubavi prema djetetu, dopuštaju mu da radi što god želi te udovoljavaju svim njegovim željama također ima vrlo nepovoljan odraz na razvoj djeteta. Popustljivost smeta razvoju osjećaja i društvenosti djeteta. Ako nešto ne dobije, plače, postaje razdražljivo i nesretno jer misli kako mu roditelji nešto uskraćuju. Takve odnose dijete pokušava primijeniti i u igri s vršnjacima, ali tu se sukobljava s potrebama druge djece te ne može ostvariti sve kao u obitelji. U društvu postaje neomiljeno. Zato roditelji trebaju odrediti granice djetetova ponašanja, zahtijevati poštivanje određenih pravila i naučiti ga da ne može uvijek sve dobiti.
Pretjerana zaštita
Pojedini roditelji previše zaštićuju svoje dijete, pretjerano brinu o svemu, ne dopuštaju da nešto učini samo i da se osamostali jer to može biti opasno. Oni uklanjaju sve poteškoće na koje dijete nailazi. Takvo ponašanje stvara ovisnost djeteta o roditelju, nesigurnost u raznim životnim situacijama, teže prilagođavanje društvu i nepripremljenost za život. Tome su posebno sklone majke koje se previše vežu za dijete i ne dopuštaju da se itko miješa u njihov odnos.
OPREZ U KAŽNJAVANJU DJECE
U odgoju se možemo služiti i kažnjavanjem, ali kaznu kao odgojno sredstvo treba primjenjivati što rjeđe i tek kad ne pomažu preventivne mjere ni druga sredstva sprečavanja, a dijete uporno ustraje u lošim postupcima. Ona upozorava dijete da nije valjano postupilo. Kazna ne smije biti sredstvo ponižavanja, ne smije vrijeđati djetetovo dostojanstvo, ismijavati ga ili zlostavljati. Ona treba sadržavati oznaku loših postupaka, ali i povjerenje u pozitivne osobine djeteta koje mogu potisnuti loše postupke. Djelovanje kazne ovisi o tome je li ona prihvaćena, pravedna i zaslužena. Ako dijete uviđa da je krivo i da je kaznu zaslužilo, ona će djelovati pozitivno. U suprotnom, izazvat će bijes i mržnju. Kazna djeluje jače što se rjeđe primjenjuje. Često kažnjavanje koje prati neprestani strah nema pozitivno djelovanje. Dijete se može kazniti promjenom ponašanja prema njemu, isključenjem iz igre, oduzimanjem predmeta s kojim se igra i narušava red, uskraćivanjem nečega što dijete voli. To ne smije biti oduzimanje nečega što je djetetu potrebno za život i razvoj, na primjer hrana, odjeća, spavanje, knjige. Važno je pravilo da ne smijemo kažnjavati dok smo uzbuđeni i ljuti, a posebno ako nas je dijete osobno povrijedilo. U takvim slučajevima treba se smiriti i hladnokrvno izreći primjerenu kaznu. Roditelji trebaju znati da je pozitivno odgojno nastojanje uvijek bolje od negativnog. Kažnjavanje djeteta ponekad proizlazi iz odgojnih pogrešaka roditelja kao što su traženje savršenosti od djeteta te prevelika kritičnost.
O tome možete čitati u sljedećem nastavku.
Sanja Runjić, pedagoginja