Dijete, obitelj, vrtić …

          U današnje vrijeme brzog življenja i promjena, balansiranja između poslovnih zahtjeva i privatnog života ponekad se nađemo u situaciji da tijekom dana nismo uspjeli provesti dovoljno vremena sa obitelji. Globalizacija tržišta, otvorene granice, brza izmjena informacija te upotreba novih medija uvukla su se u naše živote neprimjetno i zauzele određene dimenzije te istisnule neke druge. U tome svemu žive djeca koja već sa godinu-dvije znaju upaliti pametne telefone, laptope, otići na youtube i upaliti si crtić… Svakako je pohvalno ići u korak s vremenom, IT industrija je vodeća grana industrije u budućnosti, no ipak njezin napredak se ne može ostvariti bez čovjeka. On pokreće svijet oko sebe, utječe na promjene i stvara ih. Kada govorimo o djetetu, kao pokretaču budućnosti, na prvo mjesto stavljamo obitelj, roditelje, sestru, braće, bake, djedove te institucije poput vrtića.

 

Bowlby (1973) engleski psiholog, psihijatar i psihoanalitičar, prepoznatljiv po zanimanju za dječji razvoj, u svojim znanstvenim radovima dokazao je da kvaliteta roditeljske skrbi u najranijoj dobi od vitalne je važnosti za djetetovo buduće mentalno zdravlje. Biti roditelj, u današnje vrijeme, je jedno emocionalno iskustvo za koje nema škole, ne postoji recept ili čarobni štapić. Roditelj djeluje na način kako zna poučen svojim iskustvima, odgojem i utjecajem okoline tijekom svog života. Na isti način njegovo dijete uči i oblikuje svoju ličnost. Svaka dječja dob i razvojne faze kroz koje dijete prolazi zahtjeva određeno prilagođavanje roditelja djetetu. Novorođenče je potpuno ovisno o roditeljima, stvara emocionalnu privrženost i vezu, a dijete shvaća svoj utjecaj na roditelja. Dijete predškolske dobi, osim života u obitelji, uključeno je i u život institucije, u ovom slučaju govorimo o vrtiću. Vrtić, kao institucija, ima svoje određene zakonitosti i pravila po kojima radi. U vrtiću rade odgojitelji, koji su stručne osobe za djecu predškolske dobi, poznaju dječju psihologiju, razvojne faze te posao odgojitelja shvaćaju i obavljaju odgovorno i savjesno. Na dječji rast i razvoj zajednički utjecaj imaju obitelj i vrtić tj. govori se o  sinergiji utjecaja roditelja i vrtića.  Partnerstvo između njih izuzetno je važno za dječji razvoj, a njegovanje dvosmjerne komunikacije podrazumijeva zajedničku odgovornost za oblikovanje djeteta. Ono zahtjeva međusobno povjerenje, otvorenost i toleranciju. Da bi partnerstvo dosegnulo tu razinu potrebno je da obje strane imaju mogućnost iskazivanja svojih stavova, mišljenja i osjećaja kojima se pridaje važnost. Naš časopis je jedan od medija preko kojeg roditelj dobije uvid u život djeteta u vrtiću, a ponekad i sam sudjeluje u njegovom stvaranju.       

 

     Ovaj broj našeg časopisa „Leptirić“ prezentira odgojno-obrazovni rad tijekom pedagoške godine te aktivnosti koje su nastale na dječju inicijativu ili proizašle iz odgojiteljevog praćenja interesa djece.  

 

       Život u vrtiću je dinamičan, sklon stalnim izmjenama aktivnosti te u potpunosti prilagođen zadovoljavanju dječjih potreba. Osim potreba za hranom i snom, u vrtiću se naglasak stavlja na socijalne kontakte koje dijete svakodnevno ostvaruje. Interakcije u kojima svakodnevno sudjeluje, kako sa odraslima tako i sa djecom, od ključnog su značaja za njegov rast i razvoj.  Djeca kroz druženja i međusobnu komunikaciju izmjenjuju znanja, iskustva i mišljenja, iskazuju emocije i kontinuirano uče.  Odgojno-obrazovni proces temelji se na praćenju i procjenjivanju trenutnih djetetovih stanja te planiranju aktivnosti za poticanje istih na sljedeću fazu. Uvažavaju se različiti stilovi učenja svakog djeteta i pristupa mu se individualno. Stvara se ravnoteža između planiranih aktivnosti i aktivnosti koje iniciraju djeca, no vodeći se zakonitosti da se nikada ne prekida dječja igra. Dijete u igri uživa, razvija maštu, motoriku, vježba socijalne vještine i razvija socijalne kompetencije, prorađuje vlastita emocionalna stanja, suočava se sa stresnim situacijama u kojima se nalazi. Igra je glavni pokazatelj dječjeg razvoja i služi za razumijevanje djeteta. Dječji razvoj se odražava u igri, a igra potiče taj isti razvoj. U vrtiću djeca razvijaju pojam o sebi u skupini vršnjaka, osjećaj pripadnosti zajednici i svijetu u kojem žive. Vrtić kao institucija uvelike utječe na dječji razvoj o čemu čitatelji mogu pročitati u nastavku časopisa.   

                                                                                                          Sandra Todorov, ravnateljica

 

Časopis Leptirić uredili su:

Glavni i odgovorni urednikSandra Todorov, mag. praesc. educ.

Članovi uredništava: Sanja Runjić, Nataša Rađenović,

Adrijana Badanjak, Dijana Franković, Ana Kurečić

Tekstove unijela: Snježana Frdelja

LektorSanja Horvat Sokol

 

 

To sam ja - razvoj pojma o sebi

19.5.2020.

     U srednjoj A skupini Nevena s djecom provodimo projekt „To sam ja - razvoj pojma o sebi”. Projekt realiziramo tijekom godine kroz tematske cjeline „Što sve može moje tijelo” i „Što sada sve mogu i znam”.

Kroz istraživačke igre i aktivnosti djeca stječu određena znanja o svome izgledu i tijelu. Prostor za igru osmislili smo uz veliko ogledalo gdje se mogu svakodnevno gledati, uviđati detalje na sebi, promjene, svoj izgled i sl. Ponudili smo i nekoliko manjih ogledala u kojima se rado promatraju, izvode razne grimase, smiju se, prave važni. Uza zid smo postavili i visinometar s dječjim sličicama gdje se mjere i uspoređuju sa svojim prijateljima. Tijekom igara djeca su uočila među sobom sličnosti i razlike po visini, boji kose, očiju, duljini nogu, boji glasa, a donosili su i zanimljive zaključke:

Nora Smuk: „Moja glava je lijepa i njegova isto. Ali ja želim biti baš ovakva jer sam ista moja mama!”

Ivano Pešut: „Dora i Iva su iste, kao da su sestre.”

Govorili su i za što nam trebaju pojedini dijelovi tijela i što sve mogu s njima:

Karla Cvrtila : „Usta nam trebaju da pričamo i žvačemo hranu. I pijemo vodu.”

Toma Rumbak: „S prstima pokazujemo, bušimo rupice, držimo žlicu, olovku, slažemo kockice. Pa sve radimo s prstima!”

Iva Ferek: „Noge imamo da hodamo, da se odgurujemo na ljuljačkama i plešemo kao balerine.”

Potaknuti primjerom dječaka iz skupine koji je počeo nositi naočale, pozvali smo djecu da razmisle što bi bilo da uopće ne možemo vidjeti, čuti, dodirnuti... Djeca su postajala sve znatiželjnija i zainteresiranija za sudjelovanje u razgovorima i igrama, ali i senzibilnija prema prijateljima. U ogledalu smo promatrali svoje oko, pomicali oči u raznim smjerovima, pokušali hodati žmirećki ili s povezom na očima. Jedni drugima su prilazili i pomagali kako ne bi pali. Posebno se djeci svidjela igra prepoznavanja predmeta dodirom u igri „Što je u čarobnoj vrećici” i igra pogađanja prijatelja s povezom na očima „U podrumu je tama”.Od neoblikovanog materijala smo izradili dvoglede i naočale, a iste su djeca donosila i od kuće za igranje. Istraživanje materijala poticalo ih je na međusobnu suradnju i dogovor za pokretanje nove igre.

Potaknuti dječjim idejama, ubrzo su u skupini razni materijali oblikovani u senzoričke poticaje  koje smo razmjestili po svim kutićima u našoj sobi.

Istraživanje osjeta dodirom započeli smo kroz igre s prstima. One nam pomažu u razvoju fine motorike, usklađenosti različitih osjetnih sustava i povezivanju i koordinaciji lijeve i desne polovice tijela. Najčešće smo proigravali igre u manjim grupama i parovima pri čemu su pokazivala određene emocije kada bi ih netko dodirnuo. Uočili su nježan i grub dodir, toplo i hladno, škakljanje i udaranje, a sve kroz vođenu priču i izvođenje zadanih pokreta. Kroz razne igre sa sitnim i  rastresitim predmetima, manipuliranje žlicom i hvataljkom, crtanju s jednom i s obje ruke i modeliranjem djeca su uvidjela što mogu i što im je još teško izvesti. Različitosti strukture materijala uočavali smo preko taktilnih ploča i senzoričkih balona koje smo izrađivali zajedno s djecom.

Izrada zvečki za glazbene aktivnosti dovela nas je do istraživanja i stvaranja različitih zvukova. Uočili smo glasne i tihe zvukove u neposrednom okruženju, imenovali iste i pokušali ih oponašati glasom i pokretom. Igru pogađanja zvukova „Lotto sonore” djeca su više puta tražila da ponovimo, a posebno im se svidjelo pogađanje zvukova iz prirode. Vrlo često proigravamo igru „Tko me zove” gdje osluškujemo i prepoznajemo glas prijatelja. Izradili smo od plastičnih čaša i vune žičani telefon pa smo se uživljavali u igre telefoniranja jedni s drugima, sa zamišljenom osobom ili s odgojiteljicama. Djeca su spontano usvajala nove pojmove i riječi i govorila primjere: bučno je kad naiđe kamion, cvili  naša ljuljačka, škripi guma na autu, zuji bušilica. Kroz slikovnice i slikovne materijale saznali smo za bubnjić u uhu i njegovu važnost. Slikovnicom „Panjoglav” smo osvijestili važnost higijene ušiju.

 

Igre za istraživanje mirisa i okusa također su potaknule veliki interes te donošenje određenih zaključaka:

Rok Vdović: „Ja točno znam što imamo danas u vrtiću za ručak. Osjetim miris.”

Ivan Badanjak: „Meni ovo smrdi na luk. On je ljut u ustima kada ga jedeš.”

Mia Bagarić: „Ovo je najfiniji okus. Šećer!”

 

Za igru smo izradili platno s džepovima na koje smo kvačili razne vrećice sa začinima, namirnicama, ekstraktima. Također smo pripremili iste slikovne materijale te djeci dali mogućnost povezivanja i sparivanja mirisa i slike. Sličnu igru smo osmislili i za istraživanje okusa gdje su mogla prepoznati namirnicu kušanjem. U ovim aktivnostima djeca su aktivno morala uključiti gotovo sva osjetila da bi donijela određene zaključke.

Dijete uči iz svega što čini, putem igre i pokreta, a samim time i kroz stimulaciju svih osjetila. Na taj način stječe iskustvo koje mu je potrebno za njegov cjeloviti razvoj.

 

 

 

 

Biljana Džorlev i Jasmina Crnojević, odgojiteljice srednje A skupine Nevena

 

Povratak