U srednjoj A skupini Nevena s djecom provodimo projekt „To sam ja - razvoj pojma o sebi”. Projekt realiziramo tijekom godine kroz tematske cjeline „Što sve može moje tijelo” i „Što sada sve mogu i znam”.
Kroz istraživačke igre i aktivnosti djeca stječu određena znanja o svome izgledu i tijelu. Prostor za igru osmislili smo uz veliko ogledalo gdje se mogu svakodnevno gledati, uviđati detalje na sebi, promjene, svoj izgled i sl. Ponudili smo i nekoliko manjih ogledala u kojima se rado promatraju, izvode razne grimase, smiju se, prave važni. Uza zid smo postavili i visinometar s dječjim sličicama gdje se mjere i uspoređuju sa svojim prijateljima. Tijekom igara djeca su uočila među sobom sličnosti i razlike po visini, boji kose, očiju, duljini nogu, boji glasa, a donosili su i zanimljive zaključke:
Nora Smuk: „Moja glava je lijepa i njegova isto. Ali ja želim biti baš ovakva jer sam ista moja mama!”
Ivano Pešut: „Dora i Iva su iste, kao da su sestre.”
Govorili su i za što nam trebaju pojedini dijelovi tijela i što sve mogu s njima:
Karla Cvrtila : „Usta nam trebaju da pričamo i žvačemo hranu. I pijemo vodu.”
Toma Rumbak: „S prstima pokazujemo, bušimo rupice, držimo žlicu, olovku, slažemo kockice. Pa sve radimo s prstima!”
Iva Ferek: „Noge imamo da hodamo, da se odgurujemo na ljuljačkama i plešemo kao balerine.”
Potaknuti primjerom dječaka iz skupine koji je počeo nositi naočale, pozvali smo djecu da razmisle što bi bilo da uopće ne možemo vidjeti, čuti, dodirnuti... Djeca su postajala sve znatiželjnija i zainteresiranija za sudjelovanje u razgovorima i igrama, ali i senzibilnija prema prijateljima. U ogledalu smo promatrali svoje oko, pomicali oči u raznim smjerovima, pokušali hodati žmirećki ili s povezom na očima. Jedni drugima su prilazili i pomagali kako ne bi pali. Posebno se djeci svidjela igra prepoznavanja predmeta dodirom u igri „Što je u čarobnoj vrećici” i igra pogađanja prijatelja s povezom na očima „U podrumu je tama”.Od neoblikovanog materijala smo izradili dvoglede i naočale, a iste su djeca donosila i od kuće za igranje. Istraživanje materijala poticalo ih je na međusobnu suradnju i dogovor za pokretanje nove igre.
Potaknuti dječjim idejama, ubrzo su u skupini razni materijali oblikovani u senzoričke poticaje koje smo razmjestili po svim kutićima u našoj sobi.
Istraživanje osjeta dodirom započeli smo kroz igre s prstima. One nam pomažu u razvoju fine motorike, usklađenosti različitih osjetnih sustava i povezivanju i koordinaciji lijeve i desne polovice tijela. Najčešće smo proigravali igre u manjim grupama i parovima pri čemu su pokazivala određene emocije kada bi ih netko dodirnuo. Uočili su nježan i grub dodir, toplo i hladno, škakljanje i udaranje, a sve kroz vođenu priču i izvođenje zadanih pokreta. Kroz razne igre sa sitnim i rastresitim predmetima, manipuliranje žlicom i hvataljkom, crtanju s jednom i s obje ruke i modeliranjem djeca su uvidjela što mogu i što im je još teško izvesti. Različitosti strukture materijala uočavali smo preko taktilnih ploča i senzoričkih balona koje smo izrađivali zajedno s djecom.
Izrada zvečki za glazbene aktivnosti dovela nas je do istraživanja i stvaranja različitih zvukova. Uočili smo glasne i tihe zvukove u neposrednom okruženju, imenovali iste i pokušali ih oponašati glasom i pokretom. Igru pogađanja zvukova „Lotto sonore” djeca su više puta tražila da ponovimo, a posebno im se svidjelo pogađanje zvukova iz prirode. Vrlo često proigravamo igru „Tko me zove” gdje osluškujemo i prepoznajemo glas prijatelja. Izradili smo od plastičnih čaša i vune žičani telefon pa smo se uživljavali u igre telefoniranja jedni s drugima, sa zamišljenom osobom ili s odgojiteljicama. Djeca su spontano usvajala nove pojmove i riječi i govorila primjere: bučno je kad naiđe kamion, cvili naša ljuljačka, škripi guma na autu, zuji bušilica. Kroz slikovnice i slikovne materijale saznali smo za bubnjić u uhu i njegovu važnost. Slikovnicom „Panjoglav” smo osvijestili važnost higijene ušiju.
Igre za istraživanje mirisa i okusa također su potaknule veliki interes te donošenje određenih zaključaka:
Rok Vdović: „Ja točno znam što imamo danas u vrtiću za ručak. Osjetim miris.”
Ivan Badanjak: „Meni ovo smrdi na luk. On je ljut u ustima kada ga jedeš.”
Mia Bagarić: „Ovo je najfiniji okus. Šećer!”
Za igru smo izradili platno s džepovima na koje smo kvačili razne vrećice sa začinima, namirnicama, ekstraktima. Također smo pripremili iste slikovne materijale te djeci dali mogućnost povezivanja i sparivanja mirisa i slike. Sličnu igru smo osmislili i za istraživanje okusa gdje su mogla prepoznati namirnicu kušanjem. U ovim aktivnostima djeca su aktivno morala uključiti gotovo sva osjetila da bi donijela određene zaključke.
Dijete uči iz svega što čini, putem igre i pokreta, a samim time i kroz stimulaciju svih osjetila. Na taj način stječe iskustvo koje mu je potrebno za njegov cjeloviti razvoj.
Biljana Džorlev i Jasmina Crnojević, odgojiteljice srednje A skupine Nevena