Pervazivni razvojni poremećaji pripadaju poremećajima rane dječje dobi. Njihove su značajke specifična odstupanja na tri područja razvoja: međusobnim društvenim interakcijama, u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji uz ograničene, ponavljajuće i stereotipne obrasce ponašanja, interesa i aktivnosti. Prvi su ih opisali Leo Kanner (1943) i Hans Asperger (1944). Danas se za te poremećaje upotrebljava naziv poremećaji iz autističnog spektra, a obuhvaća: autistični poremećaj, Rettov poremećaj, Aspergerov poremećaj, dezintegracijski poremećaji u djetinjstvu i pervazivni razvojni poremećaj neodređen.
Autizam je biološki razvojni poremećaj mozga. Zbog prirode nastanka i manifestacije, autizam je vrlo složeni poremećaj. Autizam utječe na mnoge dijelove mozga, ali kako dolazi do toga nije sasvim razjašnjeno. On je rezultat razvojnih čimbenika koji utječu na sve ili više funkcionalnih sustava mozga i ometaju tijek razvoja mozga ubrzo nakon začeća. Dijagnoza autizma se temelji na ponašanju, a ne uzroku ili mehanizmu poremećaja. Glavne karakteristike autizma su slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija, ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja. Upravo po tim karakteristikama, autizam se razlikuje od ostalih poremećaja iz grupe poremećaja autističnog spektra. Drugi simptomi kao atipično jedenje su također česti, ali nisu glavni uvjet za dijagnozu. Ponekad je dijagnosticiranje moguće već u dobi djeteta od 14 mjeseci, iako dijagnoza postaje stabilnija nakon 3. godine. Pokazalo se da će dijete od 3 godine pokazivati iste simptome i u sljedećim godinama u većoj mjeri, nego dijete od godinu dana koje ispunjava iste kriterije. Dijagnosticiranje se provodi timski, a najčešće surađuju neuropedijatar, psihijatar, psiholog, defektolog/rehabilitator, logoped, genetičar, a po potrebi i drugi specijalisti.
Noviji podaci pokazuju da je npr. u Americi odnos dijagnosticiranih osoba s autizmom 1 na 38, a kod nas 1 na 100 osoba bez autizma. Odnos između spolova je 1 naprema 1, s utvrđenim drugačijim karakteristikama kod djevojčica.
KARAKTERISTIKE
Osnovna karakteristika autizma nedostatak socijalnih vještina počinje se uočavati još u ranom djetinjstvu i vidi se u odraslih osoba. Rano otkrivanje autizma može pomoći djetetu da stekne određene socijalne vještine i samostalnost. Već se kod beba može uočiti da pokazuju manju pažnju na socijalnu stimulaciju, manje je interakcijskih gesta osmijehom i pogledom. Slabije odgovaraju na poziv vlastitog imena. Roditelji (odrasli) mogu uočiti prve znakove u prvoj ili drugoj (do treće) godini djetetova života: nema gestikulacije (upiranje prstom, mahanje rukom u svrhu pozdrava) do 12 mjeseci, nema niti jedne riječi do 16 mjeseci, nema spontanih fraza od dvije riječi (ne uključujući eholaliju) do 24 mjeseca. Ponekad je moguć iznenadni gubitak bilo koje jezične ili socijalne vještine već usvojene u bilo kojoj dobi.
Autistična djeca u dobi od tri do pet godina, najvjerojatnije neće spontano prilaziti drugima, oponašati i odgovarati na emocije, neverbalno komunicirati, ali mogu razviti privrženost prema osobama iz bliže okoline. Na testovima prepoznavanja lica i emocija i starija djeca i odrasli sa sindromom imaju lošije rezultate što može biti u vezi sa samim pokazivanjem privrženosti. Unatoč tome, autistična djeca ne vole biti sama. Stvaranje i održavanje prijateljstava često je otežano, jer za njih je mjerilo kvaliteta prijateljstva, a ne kvantiteta prijateljstva.
Kod većeg broja djece uočeno je oštećenje taktilne percepcije, određeni motorički problemi poput slabijeg mišićnog tonusa, slabijeg motoričkog planiranja ili „hodanja na prstima”. Otprilike trećina do polovice osoba s autizmom ne razvije dovoljno govor potreban za dnevnu, uobičajenu komunikaciju.Manji broj djece i osoba s autizmom sklon je agresiji i autoagresiji. Kod jednog dijela djece pojavljuje se atipično ponašanje kod jedenja (odbijanje hrane i rituali jedenja, izbirljivost u hrani, ponekad su prisutni različiti probavni problemi).Pojavljuju se problemi sa spavanjem (problemi s uspavljivanjem, čestim buđenjem za vrijeme noći, rano jutarnje buđenje) kod jedne trećine djece kod kojih je uspostavljena dijagnoza.
Osobe s autizmom pokazuju različite oblike ponavljajućeg i ograničavajućeg ponašanja koji imaju veću učestalost ponavljanja :
- stereotipija (kretnje bez svrhe poput lupkanja rukama, vrtnja glavom, ljuljanje tijelom, okretanje tanjura)
- kompulzivno ponašanje koje je namjerno i po pravilima, kao slaganje igračaka i predmeta u određenom redu
- jednolikost- otpor prema promjeni, na primjer dijete odbija da ga se prekine u određenoj radnji, ne prihvaća da se prilikom ponavljanja preskoči koja stranica u knjizi
- ritualno ponašanje- predstavlja izvođenje dnevnih aktivnosti uvijek istim redom, rutina, poput nemijenjanja jelovnika ili reda oblačenja
- ograničeno ponašanje – limitirano fokusom, interesom ili aktivnošću, poput prevelike zaokupljenosti jednom igračkom
- autoagresija- uključuje pokrete koji mogu ozlijediti dijete.
Kao posebne sposobnosti u literaturi se najčešće spominju nadarenost za glazbu, pamćenje, umjetnost, matematiku, izračunavanje kalendara i neke pseudoverbalne sposobnosti. Neki autisti su cijenjeni umjetnici, slikari, kipari, glazbenici…
TERAPIJA /tretman
Kako su uzroci autizma nepoznati, pod tretmanom autistične djece podrazumijeva se uklanjanje nepoželjnih sindroma, pridruženih stanja i odgojno-obrazovnih procesa koji je sam po sebi terapija. Pravodobnim i dobro odabranim tretmanom moguće je utjecati, promijeniti tijek nekih simptoma. Moguće je zaustaviti negativne procese, donekle preoblikovati nepoželjna ponašanja te poboljšati socijalizaciju. Tijek i prognoza autizma ovisi o težini simptoma. Prognoza je bolja kod djece s višim intelektualnim sposobnostima. U Hrvatskoj postoji nekoliko ustanova koje se bave ovom problematikom, isto kao i privatnih kabineta. Osim društvenih institucija, postoje udruge koje okupljaju obitelji autistične djece te pružaju podršku roditeljima. Uz socijalnu integraciju koja se odvija u redovnim skupinama u predškolskim ustanovama, potrebno je pohađati i terapije s polivalentnim pristupom poticanja razvoja kod djece s poremećajem koji uključuje individualni rad u specijaliziranim ustanovama ili kabinetima.
U naš vrtić dolazi svake godine sve više djece s dijagnozom ili sumnjom na poremećaj. Manji broj djece dolazi već s dijagnozom jer su roditelji od rane dobi uočili poteškoće, a kod ostalih su uočene kada je dijete već krenulo u vrtić. Pokazalo se da djeca postižu najbolje rezultate kada su uključena u specijalizirane edukacijske programe i
u redovite programe vrtića u kojima im se pruža prilika za učenje u prirodnim uvjetima s vršnjacima. Kako bi se i kod njih poticao cjelovit razvoj, odgoj, učenje te razvijanje njihovih kompetencija, zbog osobitosti ovog poremećaj, javlja se potreba za pojačanim individualnim radom. Zato je u skupini koju polazi dijete s ovom potrebom prisutan pomagač koji omogućava odgojitelju više mogućnosti za individualni pristup tom djetetu kao i neometan rad s ostalom djecom. Iako djeca s autizmom imaju problema sa socijalnim ponašanjima, praksa je pokazala da boravak i aktivnosti u skupini olakšavaju usvajanje vještina i znanja iz socijalnih interakcija.
Marija Lušičić, defektologinja