Tijekom djetetovog razvoja pojavljuju se strahovi tipični za određenu dob, odnosno postoji pravilnost u njihovom javljanju i nestajanju.
Za zdrav psihofizički razvoj važno je da odrasli prepoznaju strahove, razumiju njihovo značenje u ranoj dobi i primjereno postupaju. Uz podršku odraslih (osjećaj sigurnosti i razvoj povjerenja) dijete će se prestati bojati mnogih stvari i situacija, jer će mu odrastanjem (sazrijevanjem i učenjem) neke od njih djelovati drugačije te manje ili nimalo zastrašujuće.
Što NE činiti!?
- prijetiti djetetu uskraćivanjem ljubavi i napuštanjem
- rugati se i posramljivati
- uspoređivati s drugom djecom
- prisiljavati na situacije kojima nije doraslo
- učvršćivati strah – stalno ga i pred svima isticati te tako mu davati središnje mjesto u djetetovom životu
Strah od mraka, kao jedan d najčešćih, povezan je sa strahom od odvajanja od roditelja, od samoće, od nepoznatih osoba te od izmišljenih, opasnih likova.
Odrasli se bolje snalaze u mraku (iako ponekad uz osjećaj neugode), imaju razvijeniju koordinaciju pokreta i lakše se kreću uz prisjećanje rasporeda namještaja i predmeta u sobi. Dijete se bez pomoći vida češće spotiče i pada te tako po danu poznati predmeti postaju nevidljive i opasne prepreke koje uz pomoć mašte dodatno postaju još „strašnije“. Dakle, s približavanjem noći teže se uočavaju moguće opasnosti, ali i načini „obrane“. Osjećaj neugode pojačavaju i zvukovi koji povremeno narušavaju tišinu, a čiji se izvor ne vidi (pa se opet uključuje mašta). To sve dovodi do vrlo intenzivnog straha od mraka, što je i razumljivo jer se predškolsko dijete često i danju osjeća nesigurno i preplašeno.
Osim toga, način života u obitelji strogo odvaja dan i noć. Roditelji tijekom dana maze dijete, igraju se s njim, štite ga, rade neke stvari umjesto njega (čine ga nesamostalnim i ovisnim o odraslima), a po isteku dana od djeteta najednom zahtijevaju da bude samostalna osoba koja može ostati sama u mračnoj sobi.
Strah može pojačati izloženost djeteta i članova obitelji stresnim situacijama (obiteljske nesuglasice, bolest članova obitelji – epidemija, prirodne katastrofe, uznemirujuće vijesti).
Što učiniti? Slijedi nekoliko prijedloga:
- postaviti stalno prigušeno noćno svjetlo,
- postaviti noćnu svjetiljku dostupnu djetetu (ono može kontrolirati situaciju što pruža dozu sigurnosti),
- prije spavanja nacrtati strah i crtež spremiti u sobi kod mame i tate ili ga zaključati u ladicu,
- prije spavanja nacrtati lijepi san i crtež ostaviti na stolu pored kreveta,
- provoditi male rituale (odlaziti na spavanje u isto vrijeme, provoditi umirujuće i rutinske aktivnosti prije spavanja – pranje zubi, odabir odjeće za drugi dan i sl., zajedno ispričati poznatu/omiljenu priču sa sretnim završetkom, roditelj ispriča optimističku priču o djetetu kao glavnom junaku, dijete i roditelj jedno drugom ukratko ispričaju što im se lijepo dogodilo tijekom dana, zajedno izmoliti molitvu i dr.),
- „čarobni“ predmet (omiljena plišana igračka, nova igračka uz koju se dijete osjeća sigurno i moćno, čarobni štapić dobre vile ili „čarobni prah“ koji doziva lijepi san i dr.).
U dječjoj dobi su česti noćni strahovi i noćne more.
Noćni strah se počinje javljati krajem 2. godine života, a najčešći je u djece dobi od 3. do 7. godine. Povezan je s odrastanjem i sazrijevanjem ciklusa spavanja (uglavnom spontano nestaje do 12. godine), a doživljava ga oko 10% djece. Javlja se u prvom dijelu noći, 2 – 3 sata nakon odlaska u krevet (u non-REM fazi spavanja).
Slika straha je vrlo dramatična: dijete širom otvorenih očiju naglo ustaje i sjedi u krevetu (može i ustati, pasti, udariti o zid…), gleda u prazno (ne razbuđuje se potpuno), ne prepoznaje roditelje, lice mu je crveno ili blijedo, ubrzano diše, srce snažno kuca, brani se rukama, vrišti, plače, govori: „Tu je… napast će me…“.
To uglavnom traje desetak minuta (ponekad i duže). Dijete isprva ne reagira na pokušaje roditelja da ga probude (smeteno je i dezorijentirano) i umire (odbija zagrljaj ili utjehu). Poslije se postupno opušta i spava do jutra, a ujutro se ničega ne sjeća. Roditelji trebaju ostati smireni te dijete nježno poleći u krevet (bez razbuđivanja i objašnjavanja da se „ne boji“) uz omiljenu igračku.
Govor malog djeteta nije razvijen, a često nije ni svjesno svoga straha pa je važno da roditelji prate njegovu igru i aktivnosti. Ako su noći strahovi učestali, treba provjeriti jesu li oni odraz napetosti uzrokovanih vanjskim okolnostima (npr. sukobi među roditeljima) ili tjelesnog stanja djeteta (npr. povišena tjelesna temperatura).
Noćne more najčešće se počinju javljati između 3. i 6. godine života – većina djece ima povremeno takve snove koji spontano nestaju nakon nekoliko godina. Dio djece (10% - 50%) ima „teže“ noćne more koje zabrinjavaju roditelje. Noćna mora se zbiva pred jutro, pri kraju ciklusa spavanja (u REM fazi; mozak je aktivan - ponovno „proživljava“ te „posprema“ doživljaje iz prethodnog dana). Većina noćnih mora nema očiti povod, ali ponekad se mogu povezati s nekim djetetovim stresnim iskustvima ili većim životnim promjenama (polazak u vrtić/školu, selidba – nova soba!, prinova u obitelji, bolest bliske osobe, napetosti među roditeljima i dr.).
Dijete doživljava vrlo žive slike koje se mogu činiti stvarnima. Iako se ne sjeća svih detalja noćne more, često zapamti ključne likove i situacije te „strašne“ dijelove sna. More traju kratko – nekoliko minuta, dijete je budno i prepoznaje osobe i stvari oko sebe. Roditelji mogu utješiti dijete – pomoći mu da se umiri, osjeti sigurnost i ponovno zaspi. Noć nije povoljno vrijeme za detaljne razgovore o snu. O snu treba razgovarati po danu, kada se dijete osjeća sigurnije i kada je proteklo dovoljno vremena da uznemirujuće slike u njegovoj glavi izblijede.
Povremene poteškoće sa spavanjem javljaju se u većine djece, ali ako su one takvog intenziteta i učestalosti da dijete ima problema u svakodnevnim aktivnostima (npr. stalno je umorno, izbjegava neke ljude ili situacije zbog snova) tada je potrebno potražiti stručnu pomoć.
Pojava noćnog straha ili noćne more često roditelje ostavlja u dilemi: dopustiti ili ne da dijete dođe i spava u roditeljskom krevetu. Treba razmišljati o učincima zamjene uloga članova obitelji te o tome kako otac i majka zajedno pružaju djetetu sigurnost i osnovu za kasniju izgradnju vlastitih odnosa.
Također, potrebno je oprezno postupati kako se kod djeteta ne bi uspostavila veza između straha i dobivanja pažnje (nagrada). Iako mu je potrebna pažnja kako bi se umirilo i utješilo, važno mu je posvećivati pažnju i kada je glasno, zaigrano i sretno (postoji mogućnost da dijete nesvjesno počinje koristiti strah za manipuliranje okolinom).
Nataša Rađenović, psihologinja