U igri i druženju s vršnjacima dijete povremeno nailazi na situacije u kojima se njegove potrebe ili želje sukobljavaju s potrebama i željama drugih. Najčešće se radi o sukobu oko omiljene igračke ili oko dogovora i preuzimanja uloga u igri (dijete želi nametnuti svoj „plan“ igre ili odabrati atraktivnu ulogu). Kako će se ova situacija razriješiti najviše ovisi o ponašanju zainteresiranih i sukobljenih strana – djeca mogu odabrati AGRESIVAN, PASIVAN ili ASERTIVAN način postupanja. Agresivan način postupanja primjeren je u iznimnim, kriznim situacijama kada treba postupati brzo, bez oklijevanja. Pasivno ponašanje je prikladno u situacijama kada postoji prijetnja fizičkim nasiljem ili kada je šteta zbog sukobljavanja  znatno veća nego mogući dobitak. A asertivan način postupanja je primjeren u većini situacija iz svakodnevnog života (u odnosima s članovima uže i šire obitelji, susjedima, vršnjacima iz vrtića, škole, kluba i dr.). Za zdrav djetetov razvoj važno je da ima iskustvo zauzimanja za sebe, svoje potrebe ili želje, iako to ne znači da će svakoj njegovoj želji ili zahtjevu biti udovoljeno.

 

ASERTIVNOST je ponašanje kojim pojedinac nastoji putem komunikacije ostvariti vlastita prava i potrebe, ali bez ugrožavanja prava i potreba drugih.

 

     Ovo ponašanje podrazumijeva:

• zalaganje za zadovoljavanje svojih potreba i prava te izražavanje mišljenja na izravan način, ali tako da se ne nanosi ni psihološka niti fizička šteta drugima,
• odbijanje neprimjerenih zahtjeva bez osjećaja krivnje ili straha od sukoba zbog ustrajanja na vlastitoj dobrobiti.

 

     Asertivnost (zauzimanje za sebe) se može usvojiti:

• učenjem djeteta kako izravno, jasno, bez manipuliranja i u granicama pristojnosti tražiti ili izreći ono što želi bez ustručavanja i zaobilaženja teme (npr. „Trebam...“, „Želim...“, „Mogu li dobiti/posuditi...“),
• učenjem djeteta kada i kako reći „NE“ – jasno i bez previše tumačenja ili ispričavanja (npr. „Prestani, ta igra mi se ne sviđa“, „Ne mogu ti ovo sada dati jer...“),
• učenjem djeteta tehniku „pokvarene ploče“, odnosno mirnog ponavljanja svog zahtjeva ponovo i ponovo, bez podizanja glasa i odgovaranja na primjedbe i argumente druge osobe,
• učenjem djeteta važnim popratnim ponašanjima:
  • gledanje sugovornika u oči
  • opušten stav uz uspravno i sigurno držanje tijela
  • izražavanje gestama i mimikom koji slijede emocije i govor
  • izbjegavanje pokreta koji ukazuju na nesigurnost (npr. trljanje ruku, skretanje pogleda...)
  • govorenje dubljim glasom, dovoljno glasno i razumljivo.

 

     Primjeri asertivnog ponašanja djece u vrtićkom okruženju:

Situacija 1: Jedno dijete pokušava drugom uzeti igračku. Dijete mu govori: „Prestani, nemoj me gurati. Ja se sada igram. Dat ću ti kamion poslije.“

Situacija 2: Dijete gradi garažu od kocaka na tepihu. Pored njega dva dječaka slažu kocke (iz drugog kompleta). Dijete ih pita: „Trebam još 4 velike kocke za garažu. Mogu ih posuditi od vas?“

Situacija 3: Dijete je slučajno prolilo vodu po svom likovnom radu. Drugo mu dijete govori: „Ti si mala beba.“ Dijete mu odgovara: „Nemoj mi to govoriti, to mi smeta. Ja znam da nisam mala beba.“

Situacija 4: Djeca se u garderobi spremaju za odlazak u šetnju. Jedno dijete pokušava sjesti na klupicu između dvoje djece iako nema mjesta. Djevojčica govori: „Prestani, ovdje nema mjesta. Kada obujem tenisice, onda možeš tu sjesti.“

 

     Ako je dijete u ovim i sličnim situacijama pasivno i povlači se ili postupa grubo bez uvažavanja drugih, odrasli ga trebaju poučiti primjerenom ponašanju. U svakom slučaju, dijete treba znati da u situaciji ugrožavanja njegovih prava i potreba može zatražiti pomoć odraslih – roditelja ili odgojiteljica.

Asertivnost djeca najlakše mogu usvojiti promatrajući i oponašajući različite modele (majku, oca, druge odrasle i djecu) kako se asertivno ponašaju u različitim situacijama. Važno je i poticati djecu na izravno iskazivanje emocija (npr. izražavanje ljutnje na primjeren način). Važan oblik učenja je stjecanje neposrednog iskustva u svakodnevnim situacijama (pohvaljivanje djeteta za primjereno ponašanje dovodi do njegovog ponavljanja i usvajanja kao uobičajenog oblika ponašanja!). Na temelju svakodnevnih životnih situacija dijete razvija igru u kojoj prerađuje svoje doživljaje i pomoću mašte stvara nove situacije i doživljaje. Vrlo je korisno igranje uloga i provođenje razgovora npr. na temu: “Što bi ti učinio ako...“. Na taj način dijete se stavlja i u položaj drugoga te uči uvažavati njegove osjećaje i potrebe. Starija djeca mogu preuzimati uloge iz priča o djeci koja su uspješno riješila neku spornu situaciju, a mlađoj djeci u tome mogu pomoći odrasli izvođenjem malih improvizacija scenskim lutkama.

Presudan utjecaj na cjelokupni socijalni razvoj djeteta ima topli, demokratski odgoj koji uvažava dijete i njegova prava, ali i ukazuje na njegove obveze. To znači da roditelji s jedne strane pružaju djetetu ljubav (sigurnost) i zaštitu, a s druge strane potiču  razvoj samostalnosti u brizi za sebe, samopouzdanje (ja mogu sam) i samopoštovanje (ja sam dobar). A sigurno, samostalno i samopouzdano dijete je aktivan i prihvaćen član zajednice koji uvažava druge i u suradnji s njima  uspješno rješava različite izazove.

 

 

 

 

 

 

         Nataša Rađenović, psihologinja