Bajke su priče o natprirodnim bićima te čudesnim pojavama i događajima. One su najstariji oblik usmenog stvaralaštva, a najstarije poznate bajke potječu iz Egipta. Bajke su poput snova – iskrivljena stvarnost, oblikovanje novog svijeta prema postojećem, ali bez njegovih ograničenja. U njihovom svijetu „prirodno“ se susreću stvarni likovi (ljudi i životinje) s izmišljenima (vilama, vješticama, čarobnjacima, patuljcima, divovima, zmajevima i dr.). Likovi su prikazani crno – bijelo: dobri ili zli, lijepi ili ružni, siromašni ili bogati, skromni ili oholi, vrijedni ili lijeni i dr. Bajka započinje realistički: „Bio jednom jedan  kralj...“ ili „Živjeli jednom siromašni roditelji i njihova djeca Ivica i Marica...“, a prijelazi iz stvarnog u izmaštani svijet su nagli i neočekivani. Ona je usmjerena na radnju, slijed nevjerojatnih događaja i pojava (pretvaranje žabe u princa, ogledalo koje govori…) bez detaljnih ili točnih opisa mjesta i vremena što joj daje oznaku univerzalnosti i svevremenosti. Zlo je prikazano metaforički, predstavljaju ga izmišljena bića (vještice) ili „loše“ osobe, a predstavnici dobra su prinčevi, vile, junaci koji su pozitivni u svakom pogledu. Bajka vodi glavnog junaka (često bez imena) u njegovoj borbi između dobra i zla koja završava sretno u simboličkom i fizičkom smislu (pobjedom, zasluženom nagradom, vjenčanjem, kažnjavanjem zlih likova i dr.) što malim slušateljima daje nenametljivu, ali jasnu moralnu poruku. Kraj bajke ujedno vraća djecu u stvarni svijet na umirujući način s nadom za budućnost: „I onda su živjeli sretno...“

Djeca vole slušati bajke bez obzira na to koliko ih razumiju, jer naglasak je na doživljaju, a ne na informaciji. To djetetu kojega karakterizira pojačana emocionalnost, brojni strahovi, subjektivnost (sagledavanje stvarnosti samo iz svog kuta), „nezrelo“ mišljenje i nedostatno životno iskustvo, omogućuje izražavanje emocija i smanjivanje napetosti. Čitanjem ili pričanjem bajki postiže se bliskost - dijete se povezuje s osobom koja mu čita ili priča, kojoj može iznositi svoje utiske i razmišljanja te postavljati pitanja. Prije čitanja dijete treba pripremiti i reći mu da je bajka priča koja je nastala jako davno, koja nije povezana s našim svakodnevnim životom (i tehnološkim dostignućima) i zato je u njoj sve moguće. Ekranizacije (igrani ili animirani filmovi) ne mogu zamijeniti neposredan doživljaj pričanja bajki. Za djecu su osobito primjerene bajke braće Grimm, H. C. Andersena i I. Brlić-Mažuranić. Vrijednost bajke je i u tome što ima više razina značenja, odnosno razumijevanja. Djetetu treba čitati od najranije dobi (pojačan interes za bajke je u dobi od 4.do 7. godine), a njeno značenje se mijenja sa svakim novim čitanjem i djetetovim sazrijevanjem. Ono ju ne može odmah usvojiti i razumjeti u cijelosti i zato mu je potrebno vrijeme za doživljaj i proradu njenih pojedinih dijelova. Bajka je primjerena ako ju dijete  želi ponovno slušati (i nastaviti prorađivati). Kasnije će zatražiti novu priču, jer će odrastajući nailaziti na nove poteškoće za čiju proradu će mu trebati drugi junaci, situacije i simboli. Dijete se lako i s interesom uključuje u priču, u kojoj se nižu jednostavno opisani događaji, bez vremenskog i prostornog određenja (pojmovi kojima još nije u potpunosti ovladalo). Tijekom slušanja „u glavi“ stvara svoje slike i priču, postaje jedan od likova, pronalazi rješenja koja su odraz doživljavanja njegove životne situacije. Iz bajke „uzima“ ono što mu je važno i to „prevodi“ u osobnu situaciju, odnosno pridaje bajci svoje tumačenje. To mu pomaže u razrješavanju trenutačnih problema (npr. ljubomora među braćom, strah od odvajanja od roditelja, usamljenost, samostalno odlučivanje) na nesvjesnoj razini. Bajke potiču i razvoj empatije – uživljavanje u tuđu ulogu i postavljanje u situaciju drugih, njihovih razmišljanja i osjećaja. Također, otvaraju teme za razgovore o postupcima i njihovim posljedicama za sve likove i tako naglašavaju važnost pomaganja, dijeljenja, suradnje… Osim na emocionalni, bajke osobito utječu i na govorni razvoj te razvoj mašte i kreativnog mišljenja.

 

Danas se s djecom sve manje razgovara što se odražava na njihov govorno – jezični razvoj. Pričanje priča je važno za razvoj slušne pažnje te poticanje razvoja govora i govornog izražavanja. Osobito je važan njihov doprinos bogaćenju rječnika novim riječima i izrazima.

 

Postoje shvaćanja da su bajke, kao nasljeđe prošlih vremena, kada su ljudi većinom bili nepismeni i živjeli nepromijenjeno iz generacije u generaciju i u istom okruženju, suvišne u vremenu u kojem su znanost i tehnologija sastavni dio svakodnevice uz sveprisutne medije. Osim toga, u bajkama su naglašeni okrutnost i nasilje što može uplašiti dijete, a likovi su izmišljeni i nemaju veze sa stvarnim životom za koji dijete treba osamostaliti. Bajke imaju sretan završetak, što u stvarnom životu nije pravilo.

Dijete XXI. stoljeća živi u bitno drugačijem okruženju i uglavnom boljim životnim uvjetima, njegova prava i potrebe se drugačije ostvaruju, mnoge želje se ispunjavaju... Ali, i kod njega granica između stvarnosti i mašte nije čvrsta te prihvaća da životinje i biljke mogu govoriti poput ljudi, da razni predmeti mogu oživjeti... I ono ne može prihvatiti da dobri ljudi mogu imati neke nepoželjne osobine i ponašanja te očekuje uspjeh dobrih likova nakon svladavanja prepreka i pravednu kaznu za loše. I dalje se boji zvuka vjetra i grmljavine, „duhova“ iz mraka, samoće, gubitka ljubavi...

Ukoliko se okrutni i nasilni elementi bajke posebno ne naglašavaju i spominju izvan nje kao „odgojna mjera“, dijete ih neće doživjeti kao izvore straha i nesigurnosti. To se odnosi i na likove iz filmova, videa ili igrica. Osim toga, dijete danas teško može izbjeći izloženost stvarnim prizorima rata, terorizma, prirodnih katastrofa, prometnih nesreća.

 

Priče unose red u užurbanu i promjenljivu svakodnevicu, unose predvidljivost i sigurnost, a svojom jednostavnošću i jasnoćom na površini te prenesenim značenjem i metaforama na dubljoj razini nude putokaz malom slušatelju u samospoznaji, tumačenju vlastitih i tuđih iskustava i usmjeravanju ponašanja.

I zato je bajka potrebna, jer pomaže djetetu usvojiti djelić stoljetnih ljudskih iskustava, proživjeti univerzalne osjećaje i usmjeriti ga na pozitivne ljudske vrijednosti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

      Nataša Rađenović, psihologinja