Suvremeni odgoj djece obilježen je brojnim izazovima i težnjom za „savršenim“ odgojnim postupcima koji su nerijetko više usmjereni na želje odraslih, a manje na dobrobit djece. Ideal savršenog roditelja koji je sveprisutan, zaštitnički nastrojen prema svome djetetu i nepogrešiv u odgojnom stilu nameće težak pritisak današnjim majkama i očevima.

Upravo helikopter roditeljstvo podrazumijeva pretjeranu brigu i upravljanje roditelja različitim dimenzijama života djeteta. Navedeno se očituje, primjerice, pretjeranim nadzorom dječje igre i njezinih sudionika, rješavanjem dječjih sukoba, odabirom aktivnosti kojima će se dijete baviti i sl. Takvim pristupom djeci se onemogućuje razvoj samostalnosti, autonomije, odgovornosti, suradničkih odnosa te konačno otpornosti, uklanjajući svaku potencijalnu prepreku i mogućnost za suočavanje s izazovima. Dakako, na sliku  o djetetu i odabiru odgojnog stila najviše utječu vlastiti doživljaji i duboka uvjerenja stečena tijekom života. Dubljim promišljanjem o vlastitim postupcima, roditelji prvenstveno mogu osvijestiti pronalaze li se u ovom tipu tzv. intenzivnog roditeljstva.

 

Pritom sljedeća pitanja mogu biti korisna:

• Potičem li dijete na samostalnost u brizi o sebi: oblačenju, svlačenju, obuvanju itd.?
• Dopuštam li djetetu kretanje po različitim prostorima: stepenicama, niskim spravama, penjalicama?
• Dopuštam li djetetu samostalno eksperimentiranje i istraživanje bezopasnih predmeta, igračaka i materijala, npr. rastavljanje, sastavljanje, punjenje i sl.?
• Dopuštam li djetetu samostalni izbor djece, načina i mjesta igre? Potičem li dijete na razvoj mašte i kreativnosti u igri?
• Potičem li dijete na samostalno pospremanje igračaka i brigu o svojim predmetima?
• Dopuštam li djetetu izražavanje vlastitih emocija i potreba?
• Potičem li dijete na sklapanje prijateljstava, dogovaranje, dijeljenje s drugima i pokušaj samostalnog rješavanja sukoba s drugom djecom?
• Dopuštam li djetetu samostalni pokušaj rješavanja nekog problema? Uviđam li odgojnu vrijednost situacije u kojoj dijete može učiti na vlastitim pogreškama?

 

Unatoč dobroj namjeri roditelja koji želi djetetu osigurati najbolje uvjete za sretno djetinjstvo, ne smije se zanemariti aktivna uloga djeteta. U skladu s njegovim specifičnim interesima i potrebama, dijete je potrebno osnažiti u razvoju samostalnosti i samopouzdanja, kao preduvjeta za cjeloviti rast i razvoj njegovih potencijala.

Kako bismo osnažili dijete na njegovom putu odrastanja, i sami trebamo samopouzdano vladati vlastitim životnim akcijama. Ključnu ulogu u osnaživanju roditeljske kompetencije unutar predškolske ustanove imaju odgojitelji i stručni suradnici. Oni savjetodavnim radom pružaju stručnu podršku i poticaj roditeljima na pozitivnu promjenu, uvažavajući činjenicu da roditelji najbolje poznaju vlastito dijete te njegove jake i slabe strane. Suradnja roditelja i odgojno-obrazovne ustanove ključan je čimbenik u poticanju razvoja djetetove samostalnosti i slike o sebi. Pritom je naglasak na osnaživanju djeteta, a ne prezaštićivanju (Tokić Zec, 2026).

 

 

           

 

 

 

Literatura:

Tokić Zec, R. (2026). »Helikopter roditeljstvo« u kontekstu suradnje roditelja i odgojno-obrazovnih djelatnika. Nova prisutnost, XXIV (2), 355-368. https://doi.org/10.31192/np.24.2.10

 

Katarina Čavar, pedagoginja