Dijete, obitelj, vrtić …

          U današnje vrijeme brzog življenja i promjena, balansiranja između poslovnih zahtjeva i privatnog života ponekad se nađemo u situaciji da tijekom dana nismo uspjeli provesti dovoljno vremena sa obitelji. Globalizacija tržišta, otvorene granice, brza izmjena informacija te upotreba novih medija uvukla su se u naše živote neprimjetno i zauzele određene dimenzije te istisnule neke druge. U tome svemu žive djeca koja već sa godinu-dvije znaju upaliti pametne telefone, laptope, otići na youtube i upaliti si crtić… Svakako je pohvalno ići u korak s vremenom, IT industrija je vodeća grana industrije u budućnosti, no ipak njezin napredak se ne može ostvariti bez čovjeka. On pokreće svijet oko sebe, utječe na promjene i stvara ih. Kada govorimo o djetetu, kao pokretaču budućnosti, na prvo mjesto stavljamo obitelj, roditelje, sestru, braće, bake, djedove te institucije poput vrtića.

 

Bowlby (1973) engleski psiholog, psihijatar i psihoanalitičar, prepoznatljiv po zanimanju za dječji razvoj, u svojim znanstvenim radovima dokazao je da kvaliteta roditeljske skrbi u najranijoj dobi od vitalne je važnosti za djetetovo buduće mentalno zdravlje. Biti roditelj, u današnje vrijeme, je jedno emocionalno iskustvo za koje nema škole, ne postoji recept ili čarobni štapić. Roditelj djeluje na način kako zna poučen svojim iskustvima, odgojem i utjecajem okoline tijekom svog života. Na isti način njegovo dijete uči i oblikuje svoju ličnost. Svaka dječja dob i razvojne faze kroz koje dijete prolazi zahtjeva određeno prilagođavanje roditelja djetetu. Novorođenče je potpuno ovisno o roditeljima, stvara emocionalnu privrženost i vezu, a dijete shvaća svoj utjecaj na roditelja. Dijete predškolske dobi, osim života u obitelji, uključeno je i u život institucije, u ovom slučaju govorimo o vrtiću. Vrtić, kao institucija, ima svoje određene zakonitosti i pravila po kojima radi. U vrtiću rade odgojitelji, koji su stručne osobe za djecu predškolske dobi, poznaju dječju psihologiju, razvojne faze te posao odgojitelja shvaćaju i obavljaju odgovorno i savjesno. Na dječji rast i razvoj zajednički utjecaj imaju obitelj i vrtić tj. govori se o  sinergiji utjecaja roditelja i vrtića.  Partnerstvo između njih izuzetno je važno za dječji razvoj, a njegovanje dvosmjerne komunikacije podrazumijeva zajedničku odgovornost za oblikovanje djeteta. Ono zahtjeva međusobno povjerenje, otvorenost i toleranciju. Da bi partnerstvo dosegnulo tu razinu potrebno je da obje strane imaju mogućnost iskazivanja svojih stavova, mišljenja i osjećaja kojima se pridaje važnost. Naš časopis je jedan od medija preko kojeg roditelj dobije uvid u život djeteta u vrtiću, a ponekad i sam sudjeluje u njegovom stvaranju.       

 

     Ovaj broj našeg časopisa „Leptirić“ prezentira odgojno-obrazovni rad tijekom pedagoške godine te aktivnosti koje su nastale na dječju inicijativu ili proizašle iz odgojiteljevog praćenja interesa djece.  

 

       Život u vrtiću je dinamičan, sklon stalnim izmjenama aktivnosti te u potpunosti prilagođen zadovoljavanju dječjih potreba. Osim potreba za hranom i snom, u vrtiću se naglasak stavlja na socijalne kontakte koje dijete svakodnevno ostvaruje. Interakcije u kojima svakodnevno sudjeluje, kako sa odraslima tako i sa djecom, od ključnog su značaja za njegov rast i razvoj.  Djeca kroz druženja i međusobnu komunikaciju izmjenjuju znanja, iskustva i mišljenja, iskazuju emocije i kontinuirano uče.  Odgojno-obrazovni proces temelji se na praćenju i procjenjivanju trenutnih djetetovih stanja te planiranju aktivnosti za poticanje istih na sljedeću fazu. Uvažavaju se različiti stilovi učenja svakog djeteta i pristupa mu se individualno. Stvara se ravnoteža između planiranih aktivnosti i aktivnosti koje iniciraju djeca, no vodeći se zakonitosti da se nikada ne prekida dječja igra. Dijete u igri uživa, razvija maštu, motoriku, vježba socijalne vještine i razvija socijalne kompetencije, prorađuje vlastita emocionalna stanja, suočava se sa stresnim situacijama u kojima se nalazi. Igra je glavni pokazatelj dječjeg razvoja i služi za razumijevanje djeteta. Dječji razvoj se odražava u igri, a igra potiče taj isti razvoj. U vrtiću djeca razvijaju pojam o sebi u skupini vršnjaka, osjećaj pripadnosti zajednici i svijetu u kojem žive. Vrtić kao institucija uvelike utječe na dječji razvoj o čemu čitatelji mogu pročitati u nastavku časopisa.   

                                                                                                          Sandra Todorov, ravnateljica

 

Časopis Leptirić uredili su:

Glavni i odgovorni urednikSandra Todorov, mag. praesc. educ.

Članovi uredništava: Sanja Runjić, Nataša Rađenović,

Adrijana Badanjak, Dijana Franković, Ana Kurečić

Tekstove unijela: Snježana Frdelja

LektorSanja Horvat Sokol

 

 

Krenuli smo u vrtić

12.5.2020.

     Uvijek sam znala ukoliko ću imati dijete da će ići u vrtić. I ja sam išla u vrtić od malih nogu i imam puno lijepih uspomena na to razdoblje, da ne spominjem prijateljstva za cijeli život. Neprocjenjivo.

I tako, malo pomalo, približio se i taj 2. rođendan moje Mirte i dan njenog odlaska u vrtić. Nakon par mjeseci (moje) psihičke pripreme i čitanja i slušanja o iskustvima drugih roditelja te odlaska na sastanak u vrtić na kojem su nas detaljno informirali o tome što možemo očekivati u prvim danima i mjesecima vrtića, osjećala sam  se spremnom za sve što nas čeka i sigurnom u svoju odluku. I tako smo krenuli. Prvi tjedan je odlično protekao, bez i jedne suze. Veselo je išla, prvo sa mnom, a onda i sama te već nakon dan, dva vidjelo se da joj se jako sviđaju tete, uvijek nasmiješene i vedre, nježne i s puno razumijevanja za te male ljude koji kreću u novu pustolovinu života. A onda je došao drugi tjedan i odjednom Mirta nije više htjela ići, plakala je već kad smo skrenuli u ulicu gdje je vrtić. I ništa nije pomagalo, niti moje neprestano ponavljanje kako će joj biti lijepo, da će se igrati s tetama i drugom djecom, kako će vrijeme brzo proći i mama će opet doći. I koliko god misliš da si spreman na to plakanje, zapravo nisi. Pogodi te strašno. To razdvajanje je užasno teško, te krokodilske suze i tužan pogled. Ali, stisnula sam zube, progutala knedlu i nisam dala da to ona osjeti. Ponavljala sam si da to mora proći. I tako je i bilo. Nakon par dana plakanja, samo odjednom, jedno jutro, ona više nije plakala i veselo je ušla unutra. I to je bilo to.

Svakako bih svim roditeljima, koji se premišljaju, preporučila vrtić. Mislim da je boravak u kolektivu jako koristan za djecu, osim što se socijaliziraju, nauče dijeliti i ne biti u centru pažnje, imaju red i rutinu koji im pomažu dalje u školi. A roditeljima je srce na mjestu kada znaju da su im djeca u sigurnim rukama teta koje se maksimalno trude da im ispune dane novim aktivnostima, nekom novom igrom. I usput se jako vežu za te male ljude, kao i oni za njih.


 

 

                                                                                                                       

                                                                      Sanja Friščić, Mirtina mama

Povratak