Dijete, obitelj, vrtić …

          U današnje vrijeme brzog življenja i promjena, balansiranja između poslovnih zahtjeva i privatnog života ponekad se nađemo u situaciji da tijekom dana nismo uspjeli provesti dovoljno vremena sa obitelji. Globalizacija tržišta, otvorene granice, brza izmjena informacija te upotreba novih medija uvukla su se u naše živote neprimjetno i zauzele određene dimenzije te istisnule neke druge. U tome svemu žive djeca koja već sa godinu-dvije znaju upaliti pametne telefone, laptope, otići na youtube i upaliti si crtić… Svakako je pohvalno ići u korak s vremenom, IT industrija je vodeća grana industrije u budućnosti, no ipak njezin napredak se ne može ostvariti bez čovjeka. On pokreće svijet oko sebe, utječe na promjene i stvara ih. Kada govorimo o djetetu, kao pokretaču budućnosti, na prvo mjesto stavljamo obitelj, roditelje, sestru, braće, bake, djedove te institucije poput vrtića.

 

Bowlby (1973) engleski psiholog, psihijatar i psihoanalitičar, prepoznatljiv po zanimanju za dječji razvoj, u svojim znanstvenim radovima dokazao je da kvaliteta roditeljske skrbi u najranijoj dobi od vitalne je važnosti za djetetovo buduće mentalno zdravlje. Biti roditelj, u današnje vrijeme, je jedno emocionalno iskustvo za koje nema škole, ne postoji recept ili čarobni štapić. Roditelj djeluje na način kako zna poučen svojim iskustvima, odgojem i utjecajem okoline tijekom svog života. Na isti način njegovo dijete uči i oblikuje svoju ličnost. Svaka dječja dob i razvojne faze kroz koje dijete prolazi zahtjeva određeno prilagođavanje roditelja djetetu. Novorođenče je potpuno ovisno o roditeljima, stvara emocionalnu privrženost i vezu, a dijete shvaća svoj utjecaj na roditelja. Dijete predškolske dobi, osim života u obitelji, uključeno je i u život institucije, u ovom slučaju govorimo o vrtiću. Vrtić, kao institucija, ima svoje određene zakonitosti i pravila po kojima radi. U vrtiću rade odgojitelji, koji su stručne osobe za djecu predškolske dobi, poznaju dječju psihologiju, razvojne faze te posao odgojitelja shvaćaju i obavljaju odgovorno i savjesno. Na dječji rast i razvoj zajednički utjecaj imaju obitelj i vrtić tj. govori se o  sinergiji utjecaja roditelja i vrtića.  Partnerstvo između njih izuzetno je važno za dječji razvoj, a njegovanje dvosmjerne komunikacije podrazumijeva zajedničku odgovornost za oblikovanje djeteta. Ono zahtjeva međusobno povjerenje, otvorenost i toleranciju. Da bi partnerstvo dosegnulo tu razinu potrebno je da obje strane imaju mogućnost iskazivanja svojih stavova, mišljenja i osjećaja kojima se pridaje važnost. Naš časopis je jedan od medija preko kojeg roditelj dobije uvid u život djeteta u vrtiću, a ponekad i sam sudjeluje u njegovom stvaranju.       

 

     Ovaj broj našeg časopisa „Leptirić“ prezentira odgojno-obrazovni rad tijekom pedagoške godine te aktivnosti koje su nastale na dječju inicijativu ili proizašle iz odgojiteljevog praćenja interesa djece.  

 

       Život u vrtiću je dinamičan, sklon stalnim izmjenama aktivnosti te u potpunosti prilagođen zadovoljavanju dječjih potreba. Osim potreba za hranom i snom, u vrtiću se naglasak stavlja na socijalne kontakte koje dijete svakodnevno ostvaruje. Interakcije u kojima svakodnevno sudjeluje, kako sa odraslima tako i sa djecom, od ključnog su značaja za njegov rast i razvoj.  Djeca kroz druženja i međusobnu komunikaciju izmjenjuju znanja, iskustva i mišljenja, iskazuju emocije i kontinuirano uče.  Odgojno-obrazovni proces temelji se na praćenju i procjenjivanju trenutnih djetetovih stanja te planiranju aktivnosti za poticanje istih na sljedeću fazu. Uvažavaju se različiti stilovi učenja svakog djeteta i pristupa mu se individualno. Stvara se ravnoteža između planiranih aktivnosti i aktivnosti koje iniciraju djeca, no vodeći se zakonitosti da se nikada ne prekida dječja igra. Dijete u igri uživa, razvija maštu, motoriku, vježba socijalne vještine i razvija socijalne kompetencije, prorađuje vlastita emocionalna stanja, suočava se sa stresnim situacijama u kojima se nalazi. Igra je glavni pokazatelj dječjeg razvoja i služi za razumijevanje djeteta. Dječji razvoj se odražava u igri, a igra potiče taj isti razvoj. U vrtiću djeca razvijaju pojam o sebi u skupini vršnjaka, osjećaj pripadnosti zajednici i svijetu u kojem žive. Vrtić kao institucija uvelike utječe na dječji razvoj o čemu čitatelji mogu pročitati u nastavku časopisa.   

                                                                                                          Sandra Todorov, ravnateljica

 

Časopis Leptirić uredili su:

Glavni i odgovorni urednikSandra Todorov, mag. praesc. educ.

Članovi uredništava: Sanja Runjić, Nataša Rađenović,

Adrijana Badanjak, Dijana Franković, Ana Kurečić

Tekstove unijela: Snježana Frdelja

LektorSanja Horvat Sokol

 

 

Prilagodba u vrtiću

13.5.2020.

   Matija je naše treće dijete i polazak u vrtić, ja kao mama, nisam doživljavala nimalo stresno. U svibnju smo obavili upis, bila sam na roditeljskom sastanku, i sve o čemu se na tom prvom roditeljskom sastanku govorilo, već sam „znala“. Barem sam mislila da znam! S prvo dvoje djece nismo uopće imali teško privikavanje na vrtić, možda zato što su djevojčice krenule zajedno. Najveći nam je problem bio koga prvo vodimo u grupu.

A sada, s trećim djetetom, dječakom, prvih mjesec dana nismo mogli izaći iz kuće bez očiju punih suza i riječi: ʺMama, ti  mene paziti u vrtiću!ʺ. Dva dana sam bila s njim na privikavanju i on i dalje misli da ja mogu biti s njim u grupi. Tako smo puna četiri tjedna svako jutro plačući kretali u vrtić. Njemu teško, a meni još teže, ali ne smijem mu to pokazati, nego se nasmiješiti, predati ga teti i pobjeći što brže da se prije smiri. Matija je upisan u Potočnicu i zaista ima odlične odgojiteljice, tetu Martinu i tetu Ivanu. Malo me brinulo kako će mu biti jer je najstarije dijete u toj grupi i neke stvari je već savladao, npr. puzanje i korištenje pribora za jelo. Prvog dana na privikavanju je sjeo za stol za vrijeme voća i čekao da mu teta da vilicu da može pojesti bananu. Veliki moj dječak! Isto tako, ljeti je počeo spavati cijelu noć. No nakon početka vrtića opet se počeo buditi svakih sat vremena. Nakon takvog spavanja umorni smo i on i ja. Ali, to su promjene koje dođu i prođu, o svemu tome se govorilo na sastanku, i samo treba imati strpljenja i dati djetetu vremena da se privikne.

Nakon dva tjedna bolovanja, ponovno smo imali privikavanje, ali mu je ipak bilo lakše. On je veliki pomagač tetama i svaki dan mi kažu kako je puno opušteniji i kako se lijepo igra. A zbog toga sam i ja mirnija jer znam da je moje dijete sretno i sigurno u svome vrtiću.

 

 

 

 

                                                                       Tatjana Lilovac, Matijina mama

Povratak