Leptirić on-line

   Matija je naše treće dijete i polazak u vrtić, ja kao mama, nisam doživljavala nimalo stresno. U svibnju smo obavili upis, bila sam na roditeljskom sastanku, i sve o čemu se na tom prvom roditeljskom sastanku govorilo, već sam „znala“. Barem sam mislila da znam! S prvo dvoje djece nismo uopće imali teško privikavanje na vrtić, možda zato što su djevojčice krenule zajedno. Najveći nam je problem bio koga prvo vodimo u grupu.

A sada, s trećim djetetom, dječakom, prvih mjesec dana nismo mogli izaći iz kuće bez očiju punih suza i riječi: ʺMama, ti  mene paziti u vrtiću!ʺ. Dva dana sam bila s njim na privikavanju i on i dalje misli da ja mogu biti s njim u grupi. Tako smo puna četiri tjedna svako jutro plačući kretali u vrtić. Njemu teško, a meni još teže, ali ne smijem mu to pokazati, nego se nasmiješiti, predati ga teti i pobjeći što brže da se prije smiri. Matija je upisan u Potočnicu i zaista ima odlične odgojiteljice, tetu Martinu i tetu Ivanu. Malo me brinulo kako će mu biti jer je najstarije dijete u toj grupi i neke stvari je već savladao, npr. puzanje i korištenje pribora za jelo. Prvog dana na privikavanju je sjeo za stol za vrijeme voća i čekao da mu teta da vilicu da može pojesti bananu. Veliki moj dječak! Isto tako, ljeti je počeo spavati cijelu noć. No nakon početka vrtića opet se počeo buditi svakih sat vremena. Nakon takvog spavanja umorni smo i on i ja. Ali, to su promjene koje dođu i prođu, o svemu tome se govorilo na sastanku, i samo treba imati strpljenja i dati djetetu vremena da se privikne.

Nakon dva tjedna bolovanja, ponovno smo imali privikavanje, ali mu je ipak bilo lakše. On je veliki pomagač tetama i svaki dan mi kažu kako je puno opušteniji i kako se lijepo igra. A zbog toga sam i ja mirnija jer znam da je moje dijete sretno i sigurno u svome vrtiću.

 

 

 

 

                                                                       Tatjana Lilovac, Matijina mama