Dijete, obitelj, vrtić …

          U današnje vrijeme brzog življenja i promjena, balansiranja između poslovnih zahtjeva i privatnog života ponekad se nađemo u situaciji da tijekom dana nismo uspjeli provesti dovoljno vremena sa obitelji. Globalizacija tržišta, otvorene granice, brza izmjena informacija te upotreba novih medija uvukla su se u naše živote neprimjetno i zauzele određene dimenzije te istisnule neke druge. U tome svemu žive djeca koja već sa godinu-dvije znaju upaliti pametne telefone, laptope, otići na youtube i upaliti si crtić… Svakako je pohvalno ići u korak s vremenom, IT industrija je vodeća grana industrije u budućnosti, no ipak njezin napredak se ne može ostvariti bez čovjeka. On pokreće svijet oko sebe, utječe na promjene i stvara ih. Kada govorimo o djetetu, kao pokretaču budućnosti, na prvo mjesto stavljamo obitelj, roditelje, sestru, braće, bake, djedove te institucije poput vrtića.

 

Bowlby (1973) engleski psiholog, psihijatar i psihoanalitičar, prepoznatljiv po zanimanju za dječji razvoj, u svojim znanstvenim radovima dokazao je da kvaliteta roditeljske skrbi u najranijoj dobi od vitalne je važnosti za djetetovo buduće mentalno zdravlje. Biti roditelj, u današnje vrijeme, je jedno emocionalno iskustvo za koje nema škole, ne postoji recept ili čarobni štapić. Roditelj djeluje na način kako zna poučen svojim iskustvima, odgojem i utjecajem okoline tijekom svog života. Na isti način njegovo dijete uči i oblikuje svoju ličnost. Svaka dječja dob i razvojne faze kroz koje dijete prolazi zahtjeva određeno prilagođavanje roditelja djetetu. Novorođenče je potpuno ovisno o roditeljima, stvara emocionalnu privrženost i vezu, a dijete shvaća svoj utjecaj na roditelja. Dijete predškolske dobi, osim života u obitelji, uključeno je i u život institucije, u ovom slučaju govorimo o vrtiću. Vrtić, kao institucija, ima svoje određene zakonitosti i pravila po kojima radi. U vrtiću rade odgojitelji, koji su stručne osobe za djecu predškolske dobi, poznaju dječju psihologiju, razvojne faze te posao odgojitelja shvaćaju i obavljaju odgovorno i savjesno. Na dječji rast i razvoj zajednički utjecaj imaju obitelj i vrtić tj. govori se o  sinergiji utjecaja roditelja i vrtića.  Partnerstvo između njih izuzetno je važno za dječji razvoj, a njegovanje dvosmjerne komunikacije podrazumijeva zajedničku odgovornost za oblikovanje djeteta. Ono zahtjeva međusobno povjerenje, otvorenost i toleranciju. Da bi partnerstvo dosegnulo tu razinu potrebno je da obje strane imaju mogućnost iskazivanja svojih stavova, mišljenja i osjećaja kojima se pridaje važnost. Naš časopis je jedan od medija preko kojeg roditelj dobije uvid u život djeteta u vrtiću, a ponekad i sam sudjeluje u njegovom stvaranju.       

 

     Ovaj broj našeg časopisa „Leptirić“ prezentira odgojno-obrazovni rad tijekom pedagoške godine te aktivnosti koje su nastale na dječju inicijativu ili proizašle iz odgojiteljevog praćenja interesa djece.  

 

       Život u vrtiću je dinamičan, sklon stalnim izmjenama aktivnosti te u potpunosti prilagođen zadovoljavanju dječjih potreba. Osim potreba za hranom i snom, u vrtiću se naglasak stavlja na socijalne kontakte koje dijete svakodnevno ostvaruje. Interakcije u kojima svakodnevno sudjeluje, kako sa odraslima tako i sa djecom, od ključnog su značaja za njegov rast i razvoj.  Djeca kroz druženja i međusobnu komunikaciju izmjenjuju znanja, iskustva i mišljenja, iskazuju emocije i kontinuirano uče.  Odgojno-obrazovni proces temelji se na praćenju i procjenjivanju trenutnih djetetovih stanja te planiranju aktivnosti za poticanje istih na sljedeću fazu. Uvažavaju se različiti stilovi učenja svakog djeteta i pristupa mu se individualno. Stvara se ravnoteža između planiranih aktivnosti i aktivnosti koje iniciraju djeca, no vodeći se zakonitosti da se nikada ne prekida dječja igra. Dijete u igri uživa, razvija maštu, motoriku, vježba socijalne vještine i razvija socijalne kompetencije, prorađuje vlastita emocionalna stanja, suočava se sa stresnim situacijama u kojima se nalazi. Igra je glavni pokazatelj dječjeg razvoja i služi za razumijevanje djeteta. Dječji razvoj se odražava u igri, a igra potiče taj isti razvoj. U vrtiću djeca razvijaju pojam o sebi u skupini vršnjaka, osjećaj pripadnosti zajednici i svijetu u kojem žive. Vrtić kao institucija uvelike utječe na dječji razvoj o čemu čitatelji mogu pročitati u nastavku časopisa.   

                                                                                                          Sandra Todorov, ravnateljica

 

Časopis Leptirić uredili su:

Glavni i odgovorni urednikSandra Todorov, mag. praesc. educ.

Članovi uredništava: Sanja Runjić, Nataša Rađenović,

Adrijana Badanjak, Dijana Franković, Ana Kurečić

Tekstove unijela: Snježana Frdelja

LektorSanja Horvat Sokol

 

 

Igra u kutiću liječnika

20.5.2020.

     Djeca predškole A rado sudjeluju u svim ponuđenim igrama i aktivnostima. Tako je bilo i u zimsko vrijeme kada je u sobi skupine oformljen kutić liječnika. Kako su u zimsko vrijeme česte bolesti i odlasci liječniku, djeci je novi kutić u sobi bio poticaj za istraživanje i osmišljavanje igre liječnika.

U kutiću liječnika isprva su samo istraživali. Promatrali su i gledali što je sve ponuđeno. Imenovali su razne ponuđene stvari, npr. stetoskop, kutije od lijekova, toplomjer i drugo. Najviše su ih se dojmile šprice te su primijetili da nema igle kojom se vadi krv. Brzo su počeli oblačiti kute, dogovarati se tko će biti liječnik, tko pacijent. Liječnici su vadili krv, a pomoćnici stavljali krv u staklene ampule kako bi ih mogli odnijeti na "pregled" (analizu krvi) da se vidi je li netko bolestan. Kada bi vidjeli da su jako bolesni, dobili su sirup za kašalj ili lijek za zub koji boli. Uočili su da nema kreveta za bolesnike te su donijeli madrac i jastuk kako bi bolesnici mogli staviti glavu na njega dok ih liječnik pregledava. Tijekom susreta, djeca su igru proširila donoseći blagajnu kako bi mogli naplaćivati preglede, telefon za naručivanje pacijenata, snimali su pluća da vide ima li netko upalu pluća, previjali su slomljene ruke i noge. Kako bi što prije ozdravili, bolesnici su trebali piti razne lijekove i puno vitamina. Drugi madrac iskoristili su kao krevet gdje se odvijaju operacije. Igru su proširili na cijelu sobu. Kutić građenja postao im je prostor gdje su se dogodile prometne nezgode te je hitna pomoć brzo morala doći vidjeti što se dogodilo. Kako su unesrećeni imali slomljenu ruku, nogu ili glavu morali su ih prevesti u bolnicu. Djeca su nosila jedna druge držeći ruke i noge ili podupirući se ispod ruke te su šepali zbog npr. slomljene noge. Interes za igrom liječnika i pacijenata dugo je trajao. Uz igre u kutiću liječnika, upoznali smo izgled ljudskog tijela iznutra i izvana, razgledavali smo slikovnice o ljudskom tijelu, slagali slagarice, imenovali dijelove tijela. Pred ogledalom promatrali smo izgled našeg tijela, opisivali ga, iscrtali na velikom komadu papira te napisali nazive dijelova.

 

Nekoliko izjava djece tijekom razgovora o ljudskom tijelu:

Ivano Peštaj: "U glavi imam mozak koji skače unutra dok ja skačem."

Ena Bobek: "U rukama su mišići i bole kad vježbam."

Gabrijel Ignac: "Kad se netko sudari, onda se kost strga i moraš staviti zavoj."

 

 

 

 

Monika Sever Rožić, odgojiteljica A skupine predškole

 

 

Povratak